Grci-i-Rimljani sve-45-131 PDF

Preview

Summary

POVIJEST RIMAIzvori za rimsku povijest do kraja republike  grĉki autori: Stezihor iz Himere (640.-550.) donosi legendu o dolasku Eneje u Italiju. O sicilskim i italskim Grcima pisali su Hipija iz Regija, Antioh Sirakuţanin , Filist Sirakuţanin i Timej iz Tauromenija. Plinije piše da je Teofrast prv...

Description

POVIJEST RIMA

Izvori za rimsku povijest do kraja republike 

grĉki autori: Stezihor iz Himere (640.-550.) donosi legendu o dolasku Eneje u Italiju. O sicilskim i italskim Grcima pisali su Hipija iz Regija, Antioh Sirakuţanin, Filist Sirakuţanin i Timej iz Tauromenija. Plinije piše da je Teofrast prvi od nerimskih pisaca više paţnje posvetio rimskoj povijesti. Poznati su još i Hijeronim iz Kardije i Timej Sicilijanac



Vrhovni svećenik u Rimu – PONTIFEX MAXIMUS od davnine je objavljivao graĊanima na poĉetku svake godine FASTE (o radnim i neradnim danima). Ti fasti razvili su se u ljetopise – ANNALES jer su se kalendaru dodavale bilješke. Svake godine u 2. st. pr. Kr. pontifex maximus je na zidu svoje rezidencije - Regia na forumu, izdavao obijeljenu ploĉu s imenima magistrata i bilješkama o vaţnim dogaĊajima



Svećenik Mucije Scevola krajem 2. st. pr. Kr. objavio je sve saĉuvane takve ploĉe u publikaciji Annales Maximi (sadrţava i popis konzula)

Analisti i Katon 

najstariji rimski historiografi su ANALISTI. Oni su sastavljali kronike grada Rima kronološki evidentirajući dogaĊaje prema imenima konzula. Analistiĉka se povijest Rima najprije pisala na grĉkom jeziku. Najstariji i najuvaţeniji analist bio je Fabije Piktor (3./2. st. pr. Kr.) → povijest Rima na grĉkom jeziku od dolaska Eneja do svog doba. Znameniti su još i Cincije Aliment i Klaudije Kvadrigarije



MARKO PORCIJE KATON (234.-149.) → rimski drţavnik, prvi koji je pisao rimsku povijest na latinskom jeziku. Najvaţnije njegovo djelo naziva se Origines (Počeci) – povijest rimskih kraljeva, povijest postanka italskih gradova i povijest rimske republike



Gnej Nevije napisao je ep BELLUM PUNICUM, a Kvint Enije ANNALES

Historiografija u 2. i 1. st. pr. Kr. 

SALUSTIJE KRISP (86.-35.) → plebejac, djela: De coniuratione Catilinae , Bellum Iugurthinum i Historiae



GAJ JULIJE CEZAR (100.-44.) → djela: Commentarii de bello Gallico, Commentarii de bello civili, pisao je i memoare

45



KORNELIJE NEPOT → biografije dvadesetak slavnih ljudi: De viris illistribus (Miltijad, Temistoklo, Aristid, Hanibal…)



TROG POMPEJ → 2. pol. 1. st. pr. Kr., opća povijest Rima: Historiae Philippicae – Epitomae → skraćeno izdanje, sadrţi i povijest Grka



TIT LIVIJE (59.-17. p. Kr.) → Augustov dvorski ĉovjek, djelo: Ab urbe condita libri (145 knjiga, 35 saĉuvano). Saĉuvane su Periochae, sadrţaji gotovo svih knjiga i Epitomae, odlomci iz nekih izgubljenih knjiga. Na poĉetku se Livije ograĊuje od vjerodostojnosti izvora iz najranije povijesti i kritiĉki se osvrće na predaju. Livijevo djelo je najbolje djelo za prouĉavanje rimske povijesti u kraljevsko i republikansko doba i sinteza je svega što su analisti i stariji povjesniĉari napisali

Grĉki izvori iz 2. i 1. st. pr. Kr. 

Posejdonije (135.-45.) – Historiae



Aleksandar Polihistor zabiljeţio je razne rimske mitografske podatke



Kastor iz Roda napisao je djelo Chronika



Nikolaos iz Damaska napisao je djelo iz opće povijesti i Augustovu biografiju



Polibije piše o Prvom punskom ratu, a Diodor o robovskim ustancima na Siciliji



Dionizije Halikarnašanin boravio je u Rimu od 30. do 8. g. pr. Kr. i napisao je povijest Rima pod naslovom Rimska arheologija (20 knjiga, od nastarijih vremena do sredine 5. st. pr. Kr.). Sluţio se rimskim analistima

Izvori za povijest Rimskog Carstva 

Velleius Paterculus u Tiberijevo doba piše djelo Historiae Romanae libri II. Valerius Maximus napisao je retoriĉki priruĉnik s mnogo korisnih podataka. Iulius Florus napisao je djelo Bellorum Romanorum libros II



O prvim rimskim carevima pisali su Aufidius Bassus, Servilius Nonianus i Cluvius Rufus → njihova djela nisu saĉuvana, ali sluţili su se njima Tacit, Suetonije i drugi, a od Grka Kasij Dion, Plutarh i Josip Flavije



GAJ KORNELIJE TACIT → roĊen sredinom 1. st. p. Kr., najveći je rimski povjesniĉar carskog doba. Saĉuvalo nam se pet njegovih djela: Dialogus de oratoribus (propadanje govorništva u carsko doba), Agricola (Tacitov tast i namjesnik u Britaniji), Germania (etnografsko-geografskog sadrţaja o Germanima), Annales (povijest carskog Rima od 14. do 68. godine) Historiae (dogaĊaji od 69. do 96. godine) 46



HISTORIA AUGUSTA ili SCRIPTORES HISTORIAE AUGUSTAE zbirka je biografija rimskih careva od raznih autora (nastalo u 5. ili 6. st.)



AMIJAN (330.-400.) → Grk iz Antiohije, najveći povjesniĉar kasnog perioda Carstva. Najvaţnije djelo je Res gestae. Najbolji je izvor za razdoblje od 353. do 378. godine



Vaţni su i Aurelius Victor (bigrafije careva od Augusta do Konstancija) i Eutropius (Kratak pregled rimske povijesti u 10 knjiga, udţbeniĉki napisan)

EPIGRAFIJA 

Postoje natpisi u ĉast boţanstava, poĉasni natpisi, natpisi na zgradama, nadgrobni natpisi i ACTA PUBLICA → drţavni dokumenti u obliku natpisa, zakoni, senatske odluke, carski dekreti, dekreti magistrate... ACTA PRIVATA → npr. oporuke, obiĉno na ploĉicama. U Pompejima postoje GRAFFITI svakovrsnog sadrţaja

NUMIZMATIKA 

Na rimskom novcu nalazimo Jupiterov hram na Kapitoliju, Vestin hram na Forumu i druge spomenike. Osim hramova na novcu nalazimo i trijumfalne lukove, bazilike, forume, circus, terme, mostove i utvrde. Vidimo i znakove rimskih legija, mornarice i drugo. Najĉešći su kultni motive. Carski novci sadrţajno su bogatiji → carski naslov, komemoracije vaţnih dogaĊaja, carski portreti i znaĉajne pobjede

Nova historiografija 

prouĉavanje rimske povijesti zapoĉinje s humanizmom, a studij antike razvija se u 18. st.



BARTHOLD GEORG NIEBUHR (1776.-1831.) → Historija Rima. Obradio je povijest rimske republike do prvog punskog rata



THEODOR MOMMSEN (1817.-1903.) → filolog, epigrafiĉar, pravnik i povjesniĉar. Prouĉavao je rimsko pravo i natpise. Objavio je svoju Historiju Rima (do Cezarove diktature). Izdao je Corpus inscriptionum Latinarum, sudjelovao je u izdanju Monumenta Germaniae historica. Napisao je i djelo Rimske provincije od Cezara do Dioklecijana



ETTORE PAIS → usavršavao se u Berlinu kod Mommsena. Djelo: Povijest Rima od postanka do početka punskih ratova. Pisao je i o rimskoj administraciji na Siciliji



GAETANO DE SANCTIS (1870.-1957.) → profesor antiĉke povijesti u Torinu i Rimu



LUIGI PARETI → De Sanctisov uĉenik, talijanski sveuĉilišni profesor, objavio je cjelokupnu rimsku povijest u 6 knjiga 47



MIHAIL IVANOVIĈ ROSTOVCEV → profesor na sveuĉilištu u Petrogradu, pisao je o antiĉkim narodima istoĉne Europe (Skiti, Sarmati), o helenizmu i rimskoj povijesti



CORRADO BARBAGALLO→ Roma antica



P. GRIMAL → Rimska civilizacija



Englezi → The Cambridge Ancient History u 12 svezaka



N. A. MAŠKIN → Istorija starog Rima

NAJSTARIJA ITALIJA 

najsjeverniji dio Italije klasiĉni Rimljani nazivali su CISALPINSKOM GALIJOM po imenu Gala koji su se tu naselili u 5. st. pr. Kr. Sjeverozapadni dio te regije naziva se LIGURIJOM, prema Ligurima. U predrimsko doba, sjeveroistiĉno su se nalazili VENETI – italsko-ilirski narod. Zapadno od Apenina nalazi se antiĉka ETRURIJA, TOSKANA, zatim juţnije LACIJ i još juţnije KAMPANIJA. Juţnije, prema istoku, nalazi se ravna APULIJA i antiĉka KALABRIJA, a na zapadu LUKANIJA i BRUCIJ



TIBER je plovan samo na ušću, a ostale italske rijeke ni toliko



Najstariji ostaci ljudskih naselja u Italiji otkriveni su u spilji ROMANELLI kod Otranta (navodno oko 500 000 godina). Na mjestu SACCOPASTORE naĊene su lubanje neandertalskog tipa; na lokalitetu OLMO nešto razvijenija lubanja. U spilji GRIMALDI u Liguriji takoĊer su pronaĊeni znameniti nalazi. Krajem paleolitika (starije kameno doba, 2,5 mil. g. do 10 000. g. pr. Kr.) u Italiji je ţivio ĉovjek ĉiju konstituciju potvrĊuju kosturi iz MAIELLE. PronaĊeni su kipovi paleolitskih Venera, urezi i crteţi na spiljama (Romanelli kod Otranta i pećina kod Palerma). Nakon mezolitika (srednje kameno doba, 10 000.-6500. g. pr. Kr.) u Italiji je nastupio plodni neolitik (mlaĊe kameno doba, do 4000. g. pr. Kr.)



U Italiji je karakteristiĉna neolitska IMPRESSO keramika (Capri, Matera, Molfetta...)

Bakreno i bronĉano doba 

Eneolitik (kultura bakreno-kamenog doba) → poĉetak 3. tis. pr. Kr. Za njim dolazi epoha bronce



Srednjoeuropska kultura bronĉanog doba ima tri kulturna ogranka: 1.) kultura grobova sa zgrĉenim mrtvacima 2.) kultura grobnih humaka 48

3.) kultura poljskih grobova s urnama 

u Italiji se ta kultura naziva TERRAMARA (15.-8. st. pr. Kr.)



TERRAMARE → naselja kasnobronĉanog doba u dolini rijeke Pada. Gradile su se okrugle kolibe na visokoj drvenoj konstrukciji. NaĊene su bikoniĉne urne od gline ili bronce u grobnicama. Incineracija → sahranjivanje pepela pokojnika osobitost je kulture terramara. Karakteristiĉne su i fibule



Stanovnici šireg venetsko podruĉja branili su se od poplava podizanjem sojenica na drvenom kolju iznad vode. Internacionalni im je naziv PALAFITTE



Uzduţ Apenina u bronĉano doba cvjetala je APENINSKA KULTURA, pod utjecajem mediteranskog istoka. Za razliku od terramare pokojnici su se sahranjivali



Najvidljiviji spomenici bronĉanog doba u Italiji i zapadnoj Europi su MEGALITI (veliki kamen) kojima pripadaju MENHIRI (primitivni obelisci za nadgrobne spomenike) i DOLMENI (kamene grobnice kojima vodoravnu ploĉu nose vertikalni piloni). NURAGI su kamene graĊevine osobita stila (oblik krnjeg stošca); najviše ih ima na Siciliji

Ţeljezno doba 

krajem 2. tis. pr. Kr. u Europi poĉinje kultura ţeljeza



Najznamenitija kulturna grupa starog ţeljeznog doba u Italiji jest VILLANOVA (mjesto pokraj Bologne) → pronaĊene su urne s pepelom pokojnika. Materijali te kulture pronaĊeni su u provincijama Emilia i Toscana. Nositelji kulture starijeg ţeljeznog doba u sjevernoj i sjeverozapadnoj Italiji redovno su spaljivali mrtvace i pohranjivali pepeo u urne. U juţnim krajevima pokojnici su se sahranjivali. Antiĉki PICENUM → od Ancone do Pescare, mjesto gdje su otkriveni grobovi s inhumacijom i predmetima

Protohistorijsko stanovništvo Italije 

Stanovništvo Apeninskog poluotoka do kraja 3. tis. pr. Kr. bilo je neindoeuropskog podrijetla. Poĉetkom 2. tis. pr. Kr. pojavile su se prve indoeuropske skupine, a krajem 2. tis. pr. Kr. doselila se posljednja grupa Indoeuropljana. To su “stariji” i “mlaĊi” ITALICI



Indoeuropsko neitaliĉko stanovništvo Italije ĉinili su ILIRI, grĉki kolonisti, KELTI i drugi – doselili su se nakon “mlaĊih” Italika



LIGURI, EUGANEJI, AZILI i ELIMI neke su neindoeuropske etniĉke skupine; neki neindoeuropski narodi nalazili su se i na Korzici i Siciliji 49



Sjeverno i juţno od Ancone ţivjeli su italiĉki PICENI, a s njima i ilirski doseljenici iz Liburnije → AZILI. EUGANEJI su stanovali prije Veneta od sjeverne obale Jadrana do Alpa. ELIMI su stanovali na zapadnoj Siciliji, a LIGURI u današnjoj Liguriji

Itali i Italija 

Antioh Sirakuţanin zapisao je da su u Italiji od davnine stanovali ENOTRI ĉiji je kralj bio ITAL. Ime Italia nastalo je na jugu poluotoka. Grĉki pisci ITALIOTIMA su nazivali svoje sunarodnjake u juţnoitalskim naseobinama



stariji su Italici sahranjivali svoje mrtve, a mlaĊi su ih spaljivali i pohranjivali pepeo u urne



Krajem 2. ili poĉetkom 1. tis. pr. Kr. poĉinje doba postanka najstarijih naselja u Laciju, uoĉi osnutka Rima. Antiĉki Italici dijele se na dvije skupine: LATINI (s FALISCIMA i SIKULIMA) i UMBRO-OSCI (UMBRO-SABELLI)



UMBRO-OSCI → Umbri su za vrijeme rimske dominacije imali svoja naselja uz sjeverni tok rijeke Tiber i istoĉno od rijeke na Apeninima. Istoj jeziĉnoj skupini pripadali su Sabini, Marsi, Peligni i Picentes. Juţno od Picenta stanovali su Praetutti, Vestini i Marrucini. Juţnije se nalazila skupina Osci – ogranak Samnićana. Na najveći otpor Rimljani su naišli kod Samnićana istoĉno od Lacija i Kampanije. Osci su do 4. st. pr. Kr. zauzeli velika podruĉja u Kampaniji. Najbliţi susjedi Latina (Aequi, Volsci, Hernici i Sabini) latinizirali su se do 2. st. pr. Kr. U 5. i 4. st. pr. Kr. dogodila se invazija SABELSKIH plemena s centralnih Apenina u Kampaniju i juţnije u Italiju



Od umbrijskih natpisa najpoznatiji su IGUVINSKI sa sedam bronĉanih ploĉa iz mjesta GUBBIO (3. st. pr. Kr.). Natpisi Osca naĊeni su u Kampaniji, Kapui i Pompejima



VENETI → na sjeveroistoku izmeĊu Alpa i Jadrana. Indoeuropski narod srodan Ilirima i Italicima. Grci su ih nazivali ENETOI. Oni su nositelji kulture “ESTE”, ţeljeznog doba. Pismo im je grĉkog podrijetla, a jezik italiĉki s ilirskim elementima



ILIRI → s obje strane Jadranskog mora. Plinije spominje Ilire u Picenumu. Festus piše da su italski Peligni porijeklom iz Ilirika. U Italiji, najviše Ilira ima u APULIJI. Skupno im je ime JAPIGI. Srodni su im balkanski JAPODI. Široj grupi Japiga pripadali su Messapi, Daun i Peuketi. Saĉuvalo se mnogo mesapskih natpisa



KELTI → Caetae ili Galli do 4. st. pr. Kr. zauzeli su podruĉje sjeverne Italije od Alpa do rijeke PO, a zatim i nešto juţnije od te rijeke – Gallia Cispadana 50



GRCI → od 8. do 6. st. pr. Kr. osnovali su mnogo naseobina u juţnoj Italiji – MAGNA GRAECIA, i na Siciliji. Najstarija njihova naseobina je Kuma na obali Kampanije iz 8. st. pr. Kr. U juţnoj Italiji osnovali su Metapontos, Pandosiu, Sybaris, Croton, Taras… Na Siciliji su osnovali Naksos, Sirakuzu, Leontini, Katanu, Megara Hyblaiau… Grĉka keramika pronaĊena je i na sjevernom Jadranu – SITULE

ETRUŠĈANI 

Današnja Toskana svojim imenom ĉuva tradiciju o starim TUSCIMA. Nove posjede stjecali su na jugu u Laciju i Kampaniji, a na sjeveru u Padskoj dolini. Katon piše da je nekada cijela Italija pripadala Etrušĉanima. Grci su ovaj narod nazivali tirenskim, a Rimljani tuskanskim, etrušĉanskim (Tusci, Etrusci). Zemlja je TUSCIA, ETRURIA. Grĉki logografi pisali su o Tirenu koji se iz Male Azije doselio u Italiju. Prema Herodotu doselili su se iz LIDIJE u Umbriju pod vodstvom kralja Tirsena. Drugi su ih identificirali s Pelazgima. Dionizije Halikarnašanin smatrao je da su Tusci autohtoni, a neki su pak tvrdili da su došli sa sjevera. Od 8. st. pr. Kr. Etrušĉani su u Italiji imali svoje gradove. Ono “etrušĉansko” formirali su u prvom redu nosioci kulture Villanova, a u jeziku Etrušĉana saĉuvali su se ostaci nekog predindoeuropskog “mediteranskog” jezika. Od 8. st. pr. Kr. dolaze u doticaj s Grcima i s Istokom



CAERE → 8 km od Rima, najjuţniji etrušĉanski grad, dugo je bio u savezu s Rimom



TARQUINII → sjevernije od Caere, etrušĉansko kultno središte



VOLCI → sjevernije od Tarquinija, velik grad



VEII → istoĉno od Caere, vaţno poljoprivredno središte. 396. g. pr. Kr. Rimljani su ga teškom mukom osvojili; ovdje je pronaĊen kip Apolona iz Veja



Spominje se etrušĉanski dodekapolis – savez 12 gradova koji su bili slobodni i nezavisni jedni od drugih (Caere, Tarquinii, Volsinii, Vulci, Vetulonia, Rusellae, Clusium, Populonia, Perusia, Cortona, Volaterrae i Arretium)



Rimljani su mnogo toga preuzeli od Etrušĉana



Od kraja 6. st. pr. Kr. Etrušĉani se povlaĉe s lacijskih i kampanijskih posjeda. 509. g. pr. Kr. u Rimu je zbaĉena etrušĉanska dinastija Tarkvinijevaca. 506. g. pr. Kr. Etrušĉani su kod Aricije potuĉeni od Grka i Latina. 474. g. pr. Kr.poraţeni su i od kumanskih i sirakuških Grka na moru kod Kume

51



Etrušĉani iz sjevernijih krajeva osvojili su mnogo zemalja u Umbriji, u dolini Pada i dalje na sjeveru u podruĉju Reta. Bili su saveznici Kartaţana i neprijatelji Grka. Kod luke Alalije na Korzici etrušĉanska i kartaška mornarica porazile su grĉku



Krajem 6. st. pr. Kr. Rimljani su poĉeli širiti svoju vast izvan Lacija. Poĉetkom 5. st. pr. Kr. osvojili su Fidenu, najbliţi im etrušĉanski grad preko Tibera. U 4. st. pr. Kr. borbe su bile najţešće. Sa stanovnicima Caere Rimljani su dugo bili u savezu



390. g. pr. Kr. sa sjevera upadaju GALI



Do sredine 3. st. pr. Kr. Rimljani su zavladali cijelom Etrurijom

ETRUŠĈANI→isušivali su moĉvare, eksploatirali šume, dobri ratari i brodograditelji; obrt, trgovina i pomorstvo bili su najvaţniji u gospodarstvu; bavili su se rudarstvom i metalurgijom. U poĉetku su, kao i u Grĉkoj, vladali moćni rodovi (Tarquinii, Volsinii, Falerii). Etrušĉanski kralj Porzena u 6. st. pr. Kr. Rimljanima je zadavao puno muka. Etrušĉanske rodovske poglavice oslobodili su se kralja i uveli vladavinu LUKUMONA Religija 

vrhovni bog je VOLTURNUS ĉiji se hram nalazio u Volsiniju. Dominirala je trijada: JUPITER, JUNONA i MINERVA. Bilo je italskih, grĉkih, orijentalnih i drugih elemenata. Općeitalskog su znaĉenja imena MARIS (Mars), USIL (Sol), UNI (Iuno), ANI (Ianus), SELVANS (Silvanus), SATRE (Saturnus) i dr. Ima i mnogo demona. Kultne propise Etrušĉani su strogo izvršavali → disciplina Etrusca

→ Etrušĉansko pismo nastalo je od grĉkog halkidskog kojim su većinom pisali Grci iz Italije i sa Sicilije. Na jednoj etrušĉanskoj vazi iz 6. st. pr. Kr. iz grada VEII, ispisan je ETRUŠĈANSKO-HALKIDSKI ALFABET u dvije varijante – matiĉni etrušĉanski alphabet. U Arheološkom muzeju u Zagrebu nalazi se etrušĉanski natpis na platnenim povojima egipatske mumije 

Najstariji etrušĉanski grobovi pronaĊeni su u Etruriji → tombe a pozzo – “bunarski” grobovi, stil Villanova (1. tis. pr. Kr.) – bronĉani šljem kao poklopac urne



tombe a fossa → jamski grobovi, 8. st. pr. Kr.



Od kraja 8. st. pr. Kr. bogati Etrušĉani su sahranjivali mrtve u sobnim grobnicama – tombe a camera. Izduţenije su tombe a corridoio. Klasiĉni Etrušĉani sahranjivali su mrtve (incineracija rijetka) → zidovi grobnica ukrašeni i grobnica je bogata predmetima

52



U gradu Caere pronaĊen je golemi TUMULUS promjera 48 m, strop drţe ĉetvrtasti PILONI. Pokojnici su sahranjvani u zidnim NIŠAMA. Sve je ureĊeno kao u kući ţivih



Etrušĉanske gradske zidine podsjećaju na mikenske, najstarije su iz 7. i 6. st. pr. Kr. Rimljani su od Etrušĉana preuzeli LUK, SVOD i KUPOLU. Klasiĉna rimska bogataška kuća nasljedstvo je Etrušĉana



Najstarija etrušĉanska likovna umjetnost u znaku je geometrijskog stila (rana Villanova). U 7. i poĉ. 6. st. pr. Kr. karakteristiĉan je orijentalizirajući stil, u 6. i poĉ. 5. st. pr. Kr. grĉki, a u 5. st. pr. Kr. tzv. strogi stil. Motivi u slikarstvu su: rat, lov, gozba, ples, hrvanje. Boja je dekorativna. Plinije piše o etrušĉanskim KOROPLASTIMA i njihovom radu na ukrašavanju prastarih rimskih hramova. Kipovi su u većini od peĉene zemlje, ali ima i bronĉanih. Najstariji su iz 8. st. pr. Kr. Saĉuvalo se mnogo TERAKOTA fragmenata s reljefima koji su krasili fasade hramova. Na poklopcima sarkofaga izraĊivani su likovi pokojnika ili braĉnog para u leţećem poloţaju. Posebnu skupinu ĉine keramiĉke ...