Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom, Scripta Branimiro Gabričević dictata, 2010, 57-81. PDF

Preview

Summary

Discripti in decurias (Plin. nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom Slobodan ČAČE Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom Ovaj prilog posvećen je Branimiru Gabričeviću, jednom od naših najvrsnijih istraživača antike, k...

Description

Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom

Slobodan Čače

Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom Ovaj prilog posvećen je Branimiru Gabričeviću, jednom od naših najvrsnijih istraživača antike, koji je još 1953. godine, povodom nalaza međašnoga natpisa iz gornje Cetine, pružio korektno tumačenje samog natpisa, ali također i niza zapažanja i prijedloga koji su i danas znanstveno relevantni., Ovdje ćemo, doduše, osporiti dio Gabričevićevih mišljenja i rješenja, ali ćemo u isti mah uznastojati pokazati u kojim je aspektima njegov rad bio iznimno vrijedan i koji je, štoviše, uvelike istaknuo aspekte što su zadobili znanstveno vrednovanje istom desetljećima kasnije. Glavni predmet ovog priloga jest poznati Plinijev spomen dekurija (decuriae), jedinice koja je služila kao mjera ‘snage’ pojedinih zajednica pokorenih populacija u sklopu netom stvorene rimske provincije Dalmacije. Pokušao bih pokazati da se i na temelju suvremenih spoznaja i otkrića vidi da je problem tumačenja dekurija umnogome postavljen na krivim postavkama. Na drugoj strani, ne ulazeći u šira daljnja ispitivanja, ukazao bih na to da je izvanredno vrijedna glavna Gabričevićeva tvrdnja – ustroj delmatske šire zajednice postavljen na nevelikim teritorijalnim jedinicama, općinama – višestruko važna. Upravo je Gabričević prvi argumentirano pokazao da se do društvenog ustroja (pred)rimskih Delmata može napredovati identificirajući ove temeljne jedinice-općine, kao i njihova središta gotovo jedinim sredstvima kojima raspolažemo, dakle sredstvima terenske arheologije. Plinijeve dekurije U okviru svojeg Prirodopisa (Naturalis historia), Plinije Stariji je čitave tri knjige (II-V) posvetio opisu tada poznatog svijeta. Taj opis obuhvaća i nekoliko poglavlja posvećenih rimskoj provinciji Iliriku ili, kako se već tada uobičajilo, Dalmacije. Taj njegov opis, kao i sve drugo što 57

Slobodan Čače

je u svoje enciklopedijsko djelo uvrstio, zapravo je zbirka antičkih znanja koje je marljivi Plinije prikupio iz mnogih djela nastalih u grčkoj i rimskoj književnosti, od najstarijih vremena do njegova doba. Nije stoga čudno što je i njegov opis rimske Dalmacije sastavljen preuzimanjem podataka iz različitih djela. Razumljivo, kolikogod se Plinije trudio izabrati najkorisnije i najpouzdanije relevantne podatke, takva raznolikost izvora uvjetovala je i različite neusuglašenosti, pa i proturječja podataka, bilo pojedinačnih, bilo čitavih sklopova. Ipak se do danas uspjelo s većim pouzdanjem utvrditi u čemu su teškoće i u kojoj se mjeri one mogu prevladati tumačeći smisao Plinijevih navoda. U svakom slučaju, Plinijev opis nedvojbeno ostaje najvažnijim vrelom preko kojega dolazimo do razmjerno sustavnog prikaza stanja u rimskoj Dalmaciji u prvom stoljeću njezina postojanja. Posebna je važnost Plinijeva opisa – i u tom pogledu je njegov tekst jedinstven i dragocjen – u tome što Plinije, osim u antici uobičajenih geografskih podataka, unosi i podatke koji potječu iz rimskih ‘službenih’ izvora (nazivane ‘provincijskim statistikama’)1. Tako je Plinije svoj opis provincije zamislio kao entitet koji se sastoji od tri cjeline, tri konventa (conventus), upravno-pravosudna okružja na koje se tada dijelila Dalmacija. Te su tri uže cjeline: skardonitanski, salonitanski i naronitanski, nazvani po svojim sjedištima u Skardoni, Saloni i Naroni. U okviru ovih cjelina Plinije organizira raspoložive podatke o gradovima i (djelomice) njihovu statusu), drugim geografskim pojavama, a napose o domorodcima koji su pod rimskom vlašću. Uočljivo je, pak, da Plinije različito postupa govoreći o domorodačkim zajednicama svakog okružja. Dok za skardonitanski, nakon navođenja podataka o nekim zajed1 Preuzimanje iz službenih izvora zapaženo je već odavna, a pravo značenje korištenja ovog izvora valja sagledati u kontekstu tumačenja Plinijeva korištenja trima glavnim izvorima (Drei Quellentheorie), kako su to formulirali još D. Detlefsen, Varro, Agrippa und Augustus als Quellenschriftsteller des Plinius fur die geographie Spaniens, Comment. in honorem Mommseni. Berlin, 1877, str. 23-34. – D. Detlefsen, Die Geographie Afrikas bei Plinius und mela und ihre Quellen. Die Formulae provinciarum, eine hauptquelle des Plinius. Berlin, 1908. i A. KLOTZ, Quaesliones Plinianae geographicae (=Quellen und Forschungen zur alten Geschichte und Geographie) (Ur. W. Sieglin), 11, Berlin, 1906. Vidi o tome suvremeniji pogled na ovo tumačenje: J. DESANGES, Pline l’Ancien, livre V, 1-46, L’Afrique du Nord, u: Les Belles Lettres, Paris, 1980.

58

Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom

nicama, dodaje da u to okružje spadaju i svi Japodi i 14 liburnskih općina – po meni, ‘manje važnih’ liburnskih općina od kojih poimence navodi tek tri2. No, kada prelazi na sljedeće okružje, salonitansko potom i na naronitansko, donosi popise domorodačkih cjelina i navodi za svaku broj jedinica koje naziva dekurijama (decuriae). Kako je spomenuto, riječ je o podacima službenog podrijetla. Iako je nemoguće pouzdano utvrditi točno vrijeme nastanka ovakvog vrela, ipak smijemo pretpostavljati da nastaje u vrijeme nakon formiranja provincije Dalmacije, dakle u prvoj polovici 1. stoljeća po Kr.3; imajući u vidu podatke o dugotrajnoj upravi i očevidno neumornom djelovanju namjesnika Publija Kornelija Dolabele (14-20. godine po Kr.), čini se vjerojatnim da popisi pripadaju vremenu njegove uprave u Dalmaciji4. Prije negoli se upustimo u daljnja razmatranja, valja izložiti taj dio Plinijeva teksta. U pogl. 141. Plinije je prikazao obalni potez od južne granice Liburnije, oko Krke, do Salone. Taj dio je očevidno sastavljen prema nekom rimskom geografskom opisu sa samoga kraja republikanskog razdoblja. Sigurno su, pak, umetnuta dva elementa: (1) spomen naseljavanja veterana u Sikule, pod Klaudijem i (2) navod o (cestovnoj) udaljenosti od Jadera do Salone. U nastavku slijedi: 142. Petunt in eam iura viribus discriptis in decurias CCCXLII Delmatae, XXV Deuri, CCXXXVIIII Ditiones, CCLXVIIII Maezei, LII Sardeates. In hoc tractu sunt Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella. Petunt et ex insulis Issaei, Solentini, Separi, Epetini. Ab his

2 S. ČAČE, Broj liburnskih općina i vjerodostojnost Plinija (Nat. hist. 3, 130; 139-141), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 32, Zadar, 1993, str. 8, kao i Prilog I. na str. 33. 3 Iscrpan pregled mišljenja u: J. FITZ, La division de l’Illyricum, Latomus, 47/1, Bruxelles, 1988, str. 13-25, koji sam smatra da “veliki” Ilirik nije podijeljen na Dalmaciju i Panoniju ubrzo nakon Batonova ustanka, već nešto više od desetljeća poslije. 4 O Dolabelinu djelovanju: G. ALFÖLDY, Bevölkerung und Gesellschaft der Römischen Provinz Dalmatien. Budapest 1965, str. 36-37, 70-71. – J. J. WILKES, Dalmatia. (Routledge & Kegan Paul) London, 1969 str. 185 i 484. O cestogradnji: I. BOJANOVSKI, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. Djela Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (= ANUBiH), knj. 47, Centar za balkanološka ispitivanja (= CBI), knj. 2, Sarajevo, 1974.

59

Slobodan Čače

castella Peguntium, Nerate, Oneum. Narona colonia tertii conventus a Salona LXXXV p., adposita cognominis sui fluvio a mari XX p. M. Varro LXXXVIIII civitates ea ventitasse auctor est. 143. Nunc soli prope nascuntur Cerauni decuriis XXIIII, Daversi XVII, Desitiates CIII, Docleates XXXIII, Deretini XIIII, Deraemistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIIII, Melcumani XXIIII, Naresi CII, Scirtari LXXII, Siculotae XXIIII, populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis. Praeter hos tenuere tractum eum Ozuaei, Partheni, Cavi, Haemasi, Masthitae, Arinistae5. 142. U njoj (Saloni) traže pravdu oni kojih su sile popisane po dekurijama: Delmati s 342, Deuri s 25, Ditioni s 239, Mezeji s 269, Sardeati s 52. U tom području su Burnum, Andetrij, Tribulij (vjerojatno Tilurij), utvrde proslavljene po bojevima. S otoka pripadaju i Isejci, Solentini, Separi i Epetini. Nakon ovih su kašteli Pegunt (treba: Pitunt), Nerate, Onej. Kolonija Narona, (sjedište) trećeg konventa, od Salone 85 milja, smjestila se na istoimenoj rijeci 20 milja od mora. Marko Varon kaže da onamo pripada 89 zajednica. 143. Sada su tek poznati Kerauni s 24 dekurije, Daversi sa 17, Desitijati sa 103, Dokleati s 33, Deretini s 14, Deremisti s 30, Dindari s 33, Glinditioni s 44, Melkumani s 24, Naresiji sa 102, Skiratri sa 72, Sikuloti s 24, a Vardeji, nekadašnji pljačkaši Italije, s ne više od 20 dekurija. Osim ovih područje su držali Ozueji, Parteni, Kavi, Hemasi, Mastiti, Arinisti. Ovdje se vidi da je slijed obale polazeći od poušća Cetine (Oneum - Omiš) i dalje zadržan, iako s manje podrobnosti negoli u prethodnim odlomcima (pogl. 140. i 141.); glavninu čine popisi etnija po dekurijama u okviru dvaju okružja, salonitanskog i naronitanskog. Unutrašnjost Dalmacije zapravo nije ni opisana: jedina mjesta koja se tamo spominju jesu Burnum, Andetrij i, vjerojatno, Tilu-

5 Tekst prema H. ZEHNACKER, Pline l’Ancien, Histoire naturelle, livre III. (Texte établi, traduit et commenté par Hubert Zehnacker). (Les Belles Lettres. Collection des Universités de France, publiée sous le patronage de l’Association Guillaume Budé) Paris, 1998, str. 108-109. Ovdje je tekst predočen ispuštajući variae lectiones i dr. elemente koji nisu bitni za predmet ovog raspravljanja.

60

Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom

Ošanići

Područje dekurija

rij, očevidno povodom silnih bojeva u Batonovu ustanku6. K tomu je Plinije, i to za južniji dio, ubacio podatke starijih vrela (Varonova napomena o 89 zajednica na kraju pogl. 142., nabrajanje etnija koje su se spominjale u starije vrijeme, pogl. 143.) i pokoju noviju obavijest: vjerojatno status kolonije Narone i cestovna veza od Salone do Narone. Najkraće rečeno, Plinije je umjesto pabirčenja po djelima, koja ponešto govore o unutrašnjosti, problem riješio navođenjem popisa etnija po dekurijama. Ne raspolažući izvorom koji bi mu išta podrobnije kazao o tom velikom prostoru, po svoj prilici tek je gradnja poprečnih cesta pod namjesništvom Dolabelinim (14-20. g. po Kr.) omogućila podlogu za kartografiranje odnosno za geografski opis zaleđa7. Tilurij: tekst ima Tribulium, ime koje se inače nigdje ne nalazi, dok je Tilurij/ Trilj s prijelazom preko Cetine, odnosno s Gardunom, dominantnom utvrdom i potom legijskim taborom. 7 O tome u I. BOJANOVSKI, Dolabelin sistem cesta, usp. Karta V. 6

61

Slobodan Čače

U vezi s Plinijevim tekstom valja istaknuti još jednu pojedinost. Upravo u opisu salonitanskog okružja, po svemu služeći se popisom koji se oslanja na službene podatke, Plinije razlikuje dvije kategorije peregrinskih zajednica. Na jednoj strani su etnije iz unutrašnjosti, na čelu s Delmatima, popisane po dekurijama, na drugoj zajednice na otocima (i na obali): Isejci, Solentini, inače nepoznati Separi, te Epetini. Za ove druge ne navodi broj dekurija – taj ‘sustav’ se na njih nije ni primjenjivao8. Teze o prirodi dekurija Rimljani su različite skupine ljudi od nekoliko desetaka pripadnika nazivali decuria ‘desetinama’, upravo kao što su skupine od oko stotinjak pripadnika (svakako više od 50) nazivali centuria ‘satnija, stotina’. Primjene su najrazličitije, dakle i civilne i vojne, a zajedničko ime je ono banalno, dakle približna procjena veličine skupine9. Na nesreću, iz toga se ne može bogzna što zaključiti o kakvoj vrsti jedinice se radi sve dok ne uzmognemo odrediti kontekst u kojem se javlja. Valja odmah istaknuti da u antičkim vrelima nema spomena dekurijama u kontekstu koji spominje Plinije. Vjerovalo se da ipak postoji jedan spomen sličnog ustroja. U Putincima (istočni Srijem) našao se nadgrobni natpis (danas izgubljen, CIL III 3224) koji bilježi pokop desetogodišnjeg dječaka domorodačkog podrijetla. Dječakova pripadnost je veoma precizno navedena: sin Likavov (Liccav[i] f.), talac (ho[b]ses), rodom Undije (gente Undius), pripadnik etnije panonskih Amantinaca (Amantinus) i druge centurije (centuria secunda). Dječak je, kako se navodi, poginuo utopivši se u rijeci Hemoni (in flumen perit Hemona). Ve8 Ovdje ne možemo ulaziti u raspravu o pripadnosti obalnih domorodačkih općina Pituntini, Nerastini, Onastini. One etnički nedvojbeno pripadaju istom etničkom sklopu kao i Delmati no, čini se, da je njihova pripadnost delmatskoj političkoj cjelini bila “prekarna”. Pripadnost delmatskoj politiji zavisila je od povremenih regionalnih odnosa snaga. Sudeći i prema Artemidorovim fragmentima (u Stjepana Bizantinca, s. Nšstoj i s. Boul‹noi), još u 2. stoljeću pr. Kr. žive su “pred-delmatske” cjeline Bulina i Nestejaca. Gore navedene općine mogle bi biti ostatak Nestejaca. O tome vidi u S. ČAČE, Plinije kao izvor za povijest srednje Dalmacije do druge polovice 1. st. po Kr., Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, (Supplement, br. 1), Rijeka, 2001, str. 91-104; osnovne probleme u vezi s ovim općinama jezgrovito je naznačio B. GABRIČEVIĆ, Neobjavljeni rimski natpis iz Podstrane, Poljički zbornik, 1, Split, 1968, str. 133-141.

62

Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom

ćinom se drži da je riječ o amantinskom dječaku koji je, svakako poslije sloma Batonova ustanka, morao boraviti u Emoni (Ljubljana) kao rimski talac. Svakako se radi o pripadniku vodećeg kruga među Amantincima i posve je moguće da je nesretni slučaj i bio povodom da se njegova sahrana obilježi spomenikom na rimski način – zacijelo i pod utjecajem rimske vlasti. Zbunjujuća napomena o pripadanju ‘drugoj centuriji’ zarana je navela znanstvenike da je povežu s domorodačkim ustrojem. Centurija u Amantina bila bi jedinica unutar rodovske skupine (ovdje gens Undia), kao što je ustvrdio već G. Zippel, a za njim i J. Beloch10. Iako su istog mišljenja i noviji autori, ovdje je ipak posve vjerojatno da se radi o nečem posve drugom. Kao što je istaknuo S. Dušanić, praktički je izvjesno da je mali Amantinac doista bio talac, zajedno s velikim brojem drugih dječaka i mladića koje su morali predati uglednici dalmato-panonskih politija što su sudjelovale u velikom ustanku 6.-9. godine po Kr11. Dodajmo da se zaista radi o znatnom broju talaca: primjerice, Delmati su 33. godine pr. Kr. morali predati 700 dječaka (Apijan, Illyr.). Stoga je veoma vjerojatno da su mladi taoci bili ustrojeni po centurijama. S druge strane, kao što ističe i Dušanić, jedva je moguće da bi neki domorodački rod imao kao svoje podskupine veličine satnija12. Same Plinijeve dekurije također su od početka bile povezane s domorodačkim rodovsko-plemenskim poretkom. Tako je već sam Zippel ustvrdio: „Die Einwohner der Provinz waren bei weitem zum grössten Teile Barbaren, welche auch unter römischer Herrschaft ihre alte Stammverfassung beibehielten. Plinius fügt dem Mamen eines jeden Volkes die Anzahl der Decurien hinzu, in welche dasselbe zerfiel, und nach der Zahl dieser Abteilungen schätzt er seine Grösse und Bedeutung,“ nakon čega odmah dovodi u vezu i spomen navodnih amantinskih centurija na 9 Pregledno u B. KÜBLER, Decuria, u: Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumwissenschaft (= PWRE), Stuttgart 1901, stup. 2316-2318. 10 G. ZIPPEL, Die Römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus. Leipzig, 1877, str. 198 i d. – J. BELOCH, Die Bevölkerung der griechisch-römanischen Welt. Leipzig, 1886, str. 464 i bilj. 1. 11 O natpisu i podacima, s osvrtima na stariju literaturu, donosi S. DUŠANIĆ, Bassianae and its territory, Archaeologia Iugoslavica, 8, Beograd, 1967, str. 67-81. 12 S. DUŠANIĆ, Bassianae, str. 68.

63

Slobodan Čače

spomenutom natpisu iz Putinaca13. Ukratko, kao barbari, domordci su i pod rimskom vlašću još uvijek čuvali svoj plemenski poredak, a dekurije su element toga ustroja. Nastavljajući u istom duhu, C. Patsch je podrobnije izložio istu ideju, dovodeći je u vezu s plemenskim društvima dinarskog prostora, napose u Albanaca14. Dekurije bi zapravo bile svojte (alb. fisi) na koje su se dijele domorodačke civitates. Manje ili više slično slijedi niz autora tijekom nekoliko desetljeća. Tako M. Rostovtzev naprosto kaže: ”The tribes were subdivided into decuriae (clan, gentes), Plin. NH, III, 142”15. Gabričević se bavio dekurijama u vezi s natpisom iz okolice Vrlike koji bilježi razgraničenje među dvjema delmatskim općinama16. Natpis, pronađen oko 1933. godine, pripada široj skupini međaša nastalih u 1. stoljeću po Kr. nastojanjem rimskih vlasti da se točno razgraniče domorodačke općine na tlu Dalmacije17. Ovaj spomenik se našao na Šušnjaru, sjeverno od Garjaka, odnosno jugoistočno od Vrlike. Ondje rimski centurion, u ime provincijskog legata, rješava spor i utvrđuje granicu između delmatskih općina čija su imena uglavnom sačuvana. Na jednoj strani su Barizanijati (Barizani[ates?]), na drugoj Lizavijati (Lizaviates). Ni jedan od dvaju etnika, barem ne u takvu obliku, nisu inače zabilježeni. Ne ulazeći u Gabričevićeva zapažanja koja nisu u vezi s našim razmatranjima, obratit ćemo pozornost na sljedeće. Polazeći od tada poznatih (i prepoznatih) arheoloških nalazišta, Gabričević je pretpostavio da bi se sjedište jedne od spomenutih općina mogla smjestiti u Kijevu, a druga u Stražinama, nekoliko kilometara južnije od Šušnjara, mjesta nalaza međašnog natpisa. Gabričević je učinio i korak dalje: povezujući ovako ocrtane općine, pa G. ZIPPEL, Die Römische Herrschaft, str. 198. C. PATSCH, Iapodi, Glasnik Zemaljskog muzeja, 10, Sarajevo 1898, str. 335364; C. PATSCH, Die Herzegowina einst und jetzt. Historische Wanderungen im Karst und an der Adria: I. Teil, Wien, 1922, 53. 15 M. ROSTOVTZEFF, Social and Economic History of the Roman Empire (2. izd.), I-II, 1957. (= Gesellschaft und Wirtschaft im römischen Kaiserreich I, Leipzig 1930.), str. 640, bilj. 71. 16 B. GABRIČEVIĆ, Dvije ilirske općine s područja Vrlike, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 55, Split, 1953, str. 103-119. 17 Međašne natpise iz Dalmacije, do tada pronađene, objavio je J. J. WILKES, The Boundary Stones in Roman Dalmatia, Arheološki vestnik, 25, Ljubljana, 1974, str. 258-271, natpis iz Šušnjara str. 266, br. 20. 13 14

64

Discripti in decurias (Plin. Nat. hist. 3, 142-143) - uređenje osvojenih područja pod Augustom

procjenjujući tadašnje poznavanje arheološke topografije Cetinske krajine, procjenjuje da bi se ovdje moglo raditi o onim delmatskim zajednicama koje izvori spominju različitim izrazima18. Kako je inače poznato, u pismu upućenom 45. godine pr. Kr. tadašnji prokonzul Ilirika Publije Vatinije navodi da su Delmati, isprva raspolažući sa samo 20 gradova (on kaže: oppida), s vremenom stekli još njih 60. Geograf Strabon, prema nepoznatu vrelu, kaže da Delmati imaju do 50 naselja (katoikiai) spomena vrijednih, a od kojih su neki i gradovi19. Smatrajući da njihovi brojčani iznosi ne proturječe, Gabričević je, s pravom, istaknuo da ti izvori zapravo svjedoče o postojanju temeljnih jedinica naseobinskog i društvenog ustroja i naziva ih općinama. Pokazavši kako bi desetak tih općina moglo pokriti Cetinsku krajinu, Gabričević prelazi na pitanje Plinijevih 342 dekurija u Delmata, a raspravlja i o značenju samog izraza. Slijedeći naznake u starijoj historiografiji, Gabričević se priključuje prevladajućem mišljenju da su dekurije zapravo domorodačke rodovske skupine koje je rimska vlast iskoristila da bi imala uvida u stanje nedavno pokorenih etnija. Odbacujući ideju o dekuriji kao zadruzi, proširenoj porodičnoj zajednici poznatoj iz etnografije dinarskih predjela20, priklanja se mišljenju Rostovtzeva prema kojem se radi o klanu ili gensu21. Točnije, mišljenja je da se radi o manjim bratstvima, dinarskim skupinama srodnih obitelji, a pozivajući se na Cvijića22 posebno ukazuje na takvo zajedništvo kod Crnogoraca. Imajući u vidu broj dekurija u Delmata (342) i broj njihovih općina (najviše do oko 80), pretpostavlja da je pet ili šest dekurija u prosjeku moglo činiti jednu općinu. Potom se Gabričević upustio u hipotetične izračune: sa 150-200 duša, kod Delmata bi se moglo raditi o ne...