49109215 25706198 Umjetnost 20 st svijet PDF

Preview

Summary

sve...

Description

IMPRESIONIZAM impresionizam: naziv prema slici Claudea Moneta ‘Impresija – izlazak sunca’, 1874. > kritičari i javnost s podsmijehom nazivaju slikarski smjer i skupinu slikara koji su nastojali zabilježiti na slici trenutni dojam igre svjetlosti i boja u prirodi; javlja se ‘60-tih; impresionizam je bio rezultat dugogodišnjeg izlaženja slikara u prirodu i slikanja pod vedrim nebom (na zraku, plein air); vrativši se na mjesto gdje je počeo sliku, slikar je ustanovio kako su svjetlost i boje sasvim drukčije: ono što mu se jučer u podne činilo protkano žućkastom bojom, danas rano ujutro čini se modrikastim, a navečer će postati ljubičasto; nema ni crnih ni sivih sjena – one su također u boji, samo dok na osvjetljenim dijelovima nekog krajolika, predmeta ili lika prevladavaju tople boje, u sjeni se pojavljuju hladne; to je bilo jedno od najvećih otkrića i promjena u slikarstvu 19. st. dok se u akademskom slikarstvu sjenu postizalo tamnijim tonovima ili dodavanjem crne boje, impresionisti su – pretvarajući ono što vidimo kao svjetlost i sjenu u odnosu toplih i hladnih boja – uspijevali postići da cijela slika bude podjednako svijetla, ali da gledatelj dobije dojam suprotstavljanja svjetlosti i sjene zbog primijenjenih svijetlih i primijenjenih hladnih boja; toliko su bili zaokupljeni sastavom i promjenama rasvjete da bi se moglo reći kako nisu slikari krajolik, predmete ili likove, nego samo igru svjetlosti i sjene na njihovoj površini; motivi – more, rijeke, jezera s titranjem površine i odrazima okoliša ili nebo s oblacima; koliko je nevažan predmet pred slikarom, te kako on promatra samo osobine rasvjete i odnose svjetlosti i sjene, najbolje je dokazao CLAUDE MONET naslikavši sedamdesetak slika iste crkve – katedrale u Rouenu – uvijek iz istog kuta gledanja, a ipak je svaka slika drukčija; preteča impresionista bio je EDOUARD MANET, koji je prvi odbacio tamne sjene i uveo ravnomjernu svjetlost u sliku; slijedili su ga, uz MONETA, brojni mladi slikari, tada prezreni i ismijavani PISSARRO, SISLEY, RENOIR, SIGNAC, CROSS: taj vedar i optimističan pogled na svijet proširio se ‘70-tih i ‘80tih godina po cijeloj Evropi; impresionisti su zapravo prenosili svjetlo i atmosferu, zapravo je princip impresionističkog slikarstva jedan ekstremni oblik iluzionizma; jednom kad je barbizonska škola počela slikati metodom plein-aira počelo se razvijati iluzionističko slikarstvo i slikarstvo svjetla, ipak glavni interes začetnika impresionističkog slikarstva, Edouarda Maneta, bio je problem oblika; kako bi prikazali miješanje različitih boja i ujedno uhvatili trenutak svjetlosti i sjene što se tako brzo mijenja, impresionisti su nanosili boju na platno brzim potezima kista, u točkicama ili malim crticama; na njihovim slikama nema krutih oblika i tvrdih obrisa, sve kao da se otapa u svjetlosti i pretapa jedno u drugo, jer ne slikaju tvarne predmete, nego nemirnu igru svjetlosti na njihovoj površini; nad Svjetskom izložbom u Parizu 1867. lebdio je balon u čijoj je košari sjedio fotograf Nadar – prijatelj umjetnicima koji će kasnije biti nazvani impresionisti; namjera ovog naziva bila je ismijavanje njihove naizgled površno nanesene, samo dopola naslikane ‘slike trenutka’, čiju je važnost Nadar prepoznao; sedam godina kasnije, od 15. travnja do 15. svibnja 1874. Nadar je slikarima stavio na raspolaganje svoje prostorije: 1874. zajednička izložba mladih slikara u prostorijama fotografa Nadara na Boulevard des Capucines (Monet, Pissarro, Degas, Sisley, Renoir, Cezanne); ta je izložba bila prva izložba bez žirija uopće; umjetnici su za izbor slika odgovarali isključivo samima sebi; prva fotografija uopće – 1826. u Chalons-sur-Saone, snimio je znanstvenik-amater Nicephore Niepce; put k revoluciji likovnih umjetnosti utrt je 90-tih godina 19.st.: Van Gogh slikao je pod vrelim suncem Arlesa, Paul Gauguin i Emile Bernard osnovali su sintetizam, Norvežanin Edvard Munch izložio je svoje slike u Udruženju berlinskih umjetnika, James Ensor dovršio je svoj provokativni ‘Ulazak Krista u Bruxelles 1889.’, pariški trgovac umjetninama Ambroise Vollard izložio je djela Cezannea, a impresionisti su se već bili nametnuli široj publici; impresionizam je trenutak rođenja umjetničkog subjektivizma: za značenje slikarskog prikaza nije više važno što već kako: ‘slikam onako kako vidim’;

EDOUARD MANET (1832-1883) nije pripadao krugu začetnika impresionizma – njegova su djela, njih 50-tak, na Svjetskoj izložbi 1867., bila izložena u zasebnom paviljonu, u službenom Salonu; počeo svoju karijeru u ateljeu kod Couturea (1850-56); dugo vremena koristio je motive starih majstora, ali ne na način suvremenog eklektičkog pristupa slikarstvu; on je tražio osnovne doktrine kod starih majstora, ali način na koji ih je iskazivao bio je radikalan i provokativan, tim više jer je Manet često posuđivao kompletne motive: ‘Doručak na travi’, 1863. – Salon je odbio sliku – skandal: izloženo u Salon des Refuses (=početak moderne umjetnosti); mada je za uzor i kao tema uzeta klasična, pastoralna tema (Giorgione, Rafael), negodovanje je izazvalo to što je prenesena u suvremene okvire: nimfe su dvije gole žene, a satiri su dva pristojno obučena umjetnika, ali očigledno boemi; najvažniji od ovih eksperimenata bila je ’Olimpija’, 1864. – novi neklasični elementi bili su rezultat redukcije gradacije tonova, išao je još korak dalje od Delacroixove doktrine obojanih sjena; redukcija gradacije tonova znači potčinjavanje modeliranja jačem naglašavanju i jedinstvu plana slike; još veći skandal – izložena u Salonu 1865.; jer mada je tu uzor bila Tizianova Urbinska Venera iz 1538. (a njoj je uzor bila Giorgioneva Usnula Venera iz 1508.), to više nije prikrivena erotika kao izraz poštovanja prema antičkim božicama, već jednostavno akt u ležećem položaju – očigledno sumnjivog morala, gleda promatrača neosjetljivom smjelošću, briše granicu stvarnog i naslikanog svijeta; ponovo su svijetlo-tamna kompozicija i snažno isticanje linije razbjesnili kritičare koliko i šokantnost sadržaja; prekid s tradicijom događa se kada Manet slika Doručak na travi i Olimpiju plošnim svjetlom = gradi sliku velikim svijetlim plohama; ne radi prijelaze svjetla/sjene polutonovima, nego suprotstavljanjem manje intenzivnih tonova; drugi primjer je ‘Svirač frule’, 1866., koji stoji naspram bisernosive pozadine lišene perspektive, kao što je Velazquez radio svoje portrete, poput Admirala Adriana Pulido Pareja; osim toga, Manet je bio inspiriran vještinom japanskih majstora drvoreza; snažna silueta s minimumom sjene, ali s koloriranom konturom, najuočljivija je u Olimpiji; isto tako i na portretu ‘Emilea Zole’, svojeg prijatelja, 1868. Manet ističe samo one elemente koji su njemu važni; opet crno-bijela kompozicija, prikazano predstavlja kut, dio enterijera naglo odsječenog na uglovima – nagovještava put koji će odvesti ikonografiji i strukturi kubizma; u tom se portretu vidi da ga je privlačila japanska umjetnost (moda tog doba); imao je dodira s impresionistima (Monet, Renoir, Pissarro, Sisley) i od 1863. njihov je duhovni vođa; što se tiče Manetovog plošnog slikarstva (a plat), on ga je usvojio ne samo kao formalan princip, već i zato jer je to primijetio u prirodi; slika koja je potpuno rezultat promatranja je ‘Koncert u Tuileries vrtovima’, 1862. – primjećuje se skicozno modeliranje, s jedva naglašenim sjenama; taj začuđujući realizam još je uvijek daleko od impresionizma; M. uvijek započinje sliku kao sustav oblika i iznad svega kao kromatsku kompoziciju; 1870-tih neki elementi u njegovom slikarstvu se mijenjaju - prestaje slikati izmišljene teme i potpuno se posvećuje temama iz vidljivog svijeta: portreti, pejzaži i mrtve prirode; svjetlo i prostorna perspektiva te materijalni aspekt stvari radi više naturalistički; pojačava svjetlost; to sve pokazuje da se približava impresionizmu; iako se u nekoj mjeri pridružio iluzionizmu svojih impresionističkih prijatelja, poput Moneta, ipak je ostao vjeran nekim elementima iz ranijeg stila; gotovo sva njegova važnija djela to dokazuju: ‘Chez Pere Lathuille’, 1879., ‘U konzervatoriju’, 1879., ‘Bar Folies Bergerea’, 1881-82., ‘Ladanjska kuća u Rueilu’, 1882.; Bar Folies Bergerea varijanta je ideje iz Doručak u studiju koju je naslikao petnaest godina ranije, 1868.; isti kontinuitet može se uočiti i u njegovom grafičkom radu: ‘Baudelaireov portret’, 1862.; mnoge litografije iz kasnijeg perioda ostale su na istoj liniji kao i one iz 1860-tih; impresionisti su bili vrlo vješti u prikazivanju tijela u pokretu, Manet se samo povremeno bavio ovim problemom (kao što su konjske utrke), inače je slikao figure u mirovanju; ali ako se pod pokretom smatra vibracija atmosfere, onda je pokret inherentan i Manetu kao i impresionistima; zato on nije bio samo impresionist, već jedan od osnivača impresionizma; u Manetovom slikarstvu prevladavaju figure, a ne pejzaž i mrtva priroda kao što je bio slučaj u kasnijem, zrelom impresionizmu; bio je među prvima koji je shvaćao da je priča u slici laž i usudio se predočiti istinu: samo ono što oko vidi; žene s njegovih slika isticale su svoju ljepotu bez kamufliranja, dok su favorizirani umjetnici svoje likove zaodijevali u kostime Venere i Dijane; on je svu pažnju usmjeravao na boju i svjetlo – ogolio sliku u svakom pogledu i time izazvao podsmijeh; svodi sliku na njenu elementarnu tvar, a to je boja; redukcija predmeta vodi nas od njega do kasnog Cezannea i Matissea i minimalističke umjetnosti iz druge polovice 20. st.; u postmodernoj, LOUIS CANE početkom osamdesetih parafrazira njegovo najslavnije djelo ‘Doručak na travi’;

CLAUDE MONET (1840-1926) najznačajniji impresionistički pejzažist; slika svijet kao pojavu, onako kako se odražava u svjetlu; velike slike s naravnim figurama, kao što su ‘Dama u zelenoj haljini’, 1866. te grupe figura u pejzažu ‘Doručak u šumi’, 1866., ‘Dame u vrtu’, 1867.; kod Moneta najvažniji faktor je svjetlost, dok kompozicija služi samo da bi postigao jedinstvo, ali on nije dugo podržavao to jedinstvo; već u Damama u vrtu Monet postiže dekorativan mozaik osvijetljenih i osjenčanih dijelova, tako da je pejzaž u cjelini glavna stvar; izvrsnu ravnotežu postigao samo u nekim slikama kao što je ‘Crkva Saint-Germain l’Auxerrois’, 1866.; u nekoliko sljedećih desetljeća njegovo je slikarstvo prošlo kroz različite faze – od ovog još uvijek kompaktnog impresionizma do vještog slikanja oblaka koji jure i čije boje nitko nije nadmašio; osnovna karakteristika impresionizma je pogled odozgo, tako da je horizont visoko gore na slici ili čak izvan granice same slike: ‘Ribari na Seini kod Poissya’, 1882.; impresionisti su ostali vjerni tradiciji Courbeta, Leibla i Schucha načinom na koji su slikali tijelo i odjeću, metal i drvo, zemlju, kamen i lišće; 1874. kada je održana zajednička izložba svih impresionista, Monet je već isključivo slikar pejzaža; 1887-88. posjetio je talijansku rivijeru i Antibe; 1895. bio je u Norveškoj; 1900-02. je bio u Londonu; 1908. u Veneciji; ta putovanja govore o broju različitih ideja i tema koje je slikao; pred kraj života u svojoj ladanjskoj kući u Givernyju, gdje je slikao vrtne scene i seriju od gotovo 100 slika vodenih ljiljana; na slici Claudea Moneta ‘Polja u proljeće’ vidi se kako se pojedini element boje stao odvajati iz iluzionističke impresionističke pojave slike te se pritom u prilog strukture koja postaje sama sebi svrha zapostavlja i ono što se vidi, a i sam motiv; dok impresionisti, dakle, isprva zapostavljaju prikazivanje detalja da bi vjerno odrazili pojavu predmeta, u daljnjem razvoju zanimaju ih mogućnosti tona boje i strukture boja kao vrijednosti slike; Monetova serija katedrala istražuje taj problem u naslikanom nizu varijacija koji pokazuje katedrale u određeno vrijeme dana pod određenim osvjetljenjem; tu, dakle, motiv zgrade uzmiče u pozadinu, a pravom temom postaju nijansiranje i pojava boja, što se može izraziti u nizu varijacija; ‘Impresija, rađanje sunca’ – bila je pokušaj da se uhvate prolazni izgledi jednog promjenjivog trenutka; impresionizam označava trenutak kada je grupa umjetnika, polusvjesno, počela potvrđivati identitet slike kao stvari, kao objekta stvorenog po vlastitom pravu, s vlastitom strukturom i zakonima; nije više imitacija svijeta; to je veliki početak ispitivanja ekspresivne boje, kubizma i apstrakcije 20. st. nazvan po ovoj slici iz 1872., ime daje likovni kritičar Louis Leroy; Leroy kaže: ‘Kakva drskost kompozicije! Zidna tapeta još je uvijek pažljivije izrađena nego ovo slikarstvo.’

ALFRED SISLEY (1840-1899) sin Engleza; započeo je slikanjem pejzaža u tamnim tonovima; kasnije se koristio iskričavom mrežom tankih poteza kistom; Sisleya često nazivaju liričarem impresionističkog pejzaža; kod njega se može primijetiti potisnuti romantizam; pejzaž: trenutak vesele bezbrižnosti; pejzaž ‘Polje raži’ primjer je kako se njegove slike osebujno ističu snažnom slikarskom izgradnjom i iz nje izraslom jasnom kompozicijom, pa tako imaju svoje vlastito značenje unutar impresionističkih mogućnosti, za impresionizam tipično slikarstvo mrlja oblikuje ovdje precizne elemente slike, a tek njihova sveukupnost daje da u slici djeluju struktura boje i pravci; pruge polja bježe onamo gdje se od drveća i grmlja oblikuje nadmoćni motiv slike i gdje je uhvaćena pokrenuta plošna dinamika sitnih dijelova; CAMILLE PISSARRO (1830-1903) različite faze impresionizma: ‘konstruktivni impresionizam’ zasnovan na Corotu i Courbetu, zatim na Monetovoj veseloj transparentnosti, te na Seuratovom i Signacovom poentilizmu; 1855. dolazi u Pariz s namjerom da postane slikar; 1870. za vrijeme francusko-pruskog rata odlazi u London, gdje se zajedno s Monetom bolje upoznaje s umjetnošću Constablea i Turnera; njegov najvažniji period života su 1870-te kad se smjestio u Pontoise; u to doba prijateljuje s Cezanneom i kasnije upoznaje Gaugina; ‘Crveni krovovi’, 1877. najbolji su primjer čvrstine i sažetosti strukture koje se nikad nije potpuno odrekao; zanimale su ga i neoimpresionističke metode te je preuzeo nove kromatske principe i kompozicijske metode od mlađih slikara: ‘Željeznica prema Dieppeu’, 1866.; njegove vizure Pariza iz 1890-tih, kao što su Avenue de l’Opera, Boulevard Montmartre danju i noću, sa svojim prelomljenim bojama govore o impresionističkom principu kromatskih tonaliteta; u kasnom impresionizmu jedna boja dominira slikom, kao i u pejzažima nizozemskih majstora i barbizonaca; impresionističke novine su veća neovisnost boja i izbor prevladavajućeg tona – u kasnim pejzažima Pissarroa to je sivkasta ljubičasta; EDGAR DEGAS (1834-1917) jedini put ka uspjehu u 19. st. bio je službeni Salon (svake dvije godine), a svi umjetnici su bili ushićeni priznanjem dobivenim na Salonu; nije dijelio zanos impresionista za svijet prirode; bio je antiimpresionist; osjećaj za apstraktnu formu i boju! njegov uzor bio je Ingres, a glavni cilj postići savršen crtež; zato je njegova glavna tema bilo ljudsko tijelo, a pejzaž samo kao nezaobilazni dodatak; ali on nije crtao iskonstruirano tijelo po klasicističkim pravilima, već je promatrao stvarno tijelo s beskompromisnom točnošću; da bi to mogao što bolje izraziti počeo je slikati svijet baleta: ‘Baletna proba’ (Adagio), 1874., ‘Plesačice’, 1899.; nikad prije prikazano žensko tijelo na takav način, tako izražajno u tjelesnoj ljepoti, ali istovremeno lišeno erotike; u istu svrhu slikao je žene koje se kupaju ili poslije kupanja, te utrke konja: ‘Utrka konja’, 1874.; Degas nije realizirao ideju harmonije tijela samo kroz figuru, već putem jedinstva figure s prostorom i svjetlom; to ga razlikuje od klasicista i dovodi u vezu s impresionistima; on je jače nego drugi impresionisti unio u sliku japanski oblik kompozicije: ‘Grof Lepic s djecom na Place de la Concorde’, 1873. – značenje ‘slučajnog’ prolaznika, dio bezgraničnog prostora; od 1870-tih Degas slika samo pastelama, pa čak i kad je slikao uljem slike su izgledale kao pastele; njegova je umjetnost slobodna od ikakva erotskog podražaja, u njoj nema socijalne kritike, nema romantike miljea, nema literarnog obrazloženja; likovi i stvari kao da su obrezani rubom slike; tako nastali neujednačeni odnosi elemenata slike stvaraju napetosti koje su tada uhvaćene i uravnotežene u cjelokupnoj slici; AUGUSTE RENOIR (1841-1919) impresionisti – grupa različitih individualnosti, sjedinjeni zajedničkim interesom, ali su svi bili zauzeti istraživanjem svojih, zasebnih puteva; nije pravi impresionist; ‘Kutija’, 1874. – ta slika nije impresionistička, ipak je vrlo važna jer predstavlja period razvoja koji je trajao do 1880-tih; 1861. Renoir je počeo učiti kod Gleyrea zajedno s Monetom, Sisleyem i Bazilleom – u to doba on je najviše cijenio Corota, Delacroixa i Courbeta; Courbetov utjecaj se vidi na slikama ‘Dijana’, 1867., ‘Kupačice s malim psom’, 1870.; 1868. Renoir je naslikao ‘Sisley i njegova žena’ gdje je Courbetov utjecaj zamijenjen Watteauovom nježnošću i mekoćom; no ta slika već ima glavne Renoirove karakteristike – odnos između realnosti i umjetničke forme te ugođaj; iste godine naslikao je portret djevojke ‘Ljeto’ i portret dame sa suncobranom ‘Lise’; u njima je jače izražen otvoreni slikarski element i utjecaj Maneta; drugi veliki slikar one generacije impresionista čija je umjetnost posvećena temi ljudskog lika; Renoirovi ljudi ne pojavljuju se pojedinačno, kao kod Maneta, i gotovo osamljeno, već u sebi počivaju u punini svoje osjetilne pojave koja se živo ujedinjuje u grupe; jedan od najvećih kolorista svih vremena; poseban kolorit njegovih slika pokazuje kako ga se dojmilo novo Delacroixovo formuliranje baroknog slikarstva; od osamdesetih godina naovamo njegovom glavnom temom postao je ženski akt u krajoliku; personifikacija životne punine u prirodno cvjetnom preobilju; uobličavanje i

modeliranje tijela, ispitano na talijanskim uzorima, posebno na Rafaelu, pa i Renoirova umjetnost u cjelini – prelazi granice impresionizma; mada je živio siromašno, njegove su slike prožete čistom radošću bezbrižnog života; umjetnost impresionista bila je uglavnom urbana, čak i pejzaži su poput kratkog izleta u prirodu; ta urbana umjetnost slavi životni stil ugodnog života, koji po prvi put nije povlastica samo aristokracije; R. je nakratko bio privučen Monetovim impresionističkim pejzažima – to se vidi na pejzažu s pristaništem La Grenouillere, 1868-69., kojeg je približno iste godine naslikao i Monet; Kej na obalama Seine s Pont des Arts, 1868-70.; Barke na Seinei, 1869. – također rađeno pod utjecajem Moneta; 1881. otišao u Italiju; oko 1872. svoje figure još uvijek slikao na način Delacroixovog proširivanja baroknih principa kada je parafrazirao Alžirke u svojim Parižankama u alžirskim kostimima – to je zapravo bilo po posljednji put da se u 19. st. transformiraju barokna načela; početkom 1880-tih mijenja stil; ranih 80-tih slika gole ženske figure u pejzažu, to znači pojednostavljivanje prijašnjeg stila, to radi u kasnim litografijama: Žena se kupa, 1910.; uveo je novi način koloriranja tako da je postigao monumentalnost tijela i novo značenje volumena, tako da se ova kasna umjetnost ne može izjednačiti s impresionizmom; istu metodu i istu zrelost nalazimo kod JEAN-FREDERIC BAZILLEA (1841-1870) – on je poginuo u francusko-pruskom ratu tako da je njegovo djelo tek fragment, ali vrlo važan; Umjetnikova obitelj u Montpellieru (1868) i Poslije kupanja (1870) imaju istu snagu i čvrstoću, prigušeno osvjetljenje i puninu boje kao i Renoirove slike; naslikane su neposredno prije impresionizma i prije nego je atmosfera postala najvažniji element slike; ali Renoirova veselost zamijenjena je melankolijom i ozbiljnošću;

nakon što su nestali jasni obrisi predmeta i likova, a čvrsti oblici se potpuno otopili na impresionističkim slikama, potkraj stoljeća nastupa obnova, u znaku četiri slikara izrazite osobnosti (velika četvorica), jer je svaki od njih utemeljitelj vlastitog stila: Van Gogh utemeljuje ekspresionizam, Paul Gaugin simbolizam, Georges Seurat pointilizam i divizionizam, Paul Cezanne povratkom volumena u sliku – preteča kubizma; VINCENT VAN GOGH (1853-1890) - EKSPRESIONIZAM primjenjuje način slikanja kratkim potezima, nalik impresionističkom postupku; razlika je u tome što potezi postaju duži i nisu ravnomjerni, nego krivuljama sugeriraju pokrete te slika postaje izraz nekog unutarnjeg stanja, uzbuđenja, nemira; dok je impresionizam težio što točnijem prikazu dojma, impresije svjetlosti u prirodi, objektivnoj slici bez osjećaja i strasti, Van G...