Umjetnost kao ideja. Konceptualne prakse u Hrvatskoj PDF

Preview

Summary

UMJETNOST KAO IDEJA KONCEPTUALNE PRAKSE U HRVATSKOJ Uredila Mirela Ramljak Purgar Umjetnost kao ideja Konceptualne prakse u Hrvatskoj Uredila Mirela Ramljak Purgar mami i tati Biblioteka Vizualna teorija Urednik dr. sc. Krešimir Purgar Recenzenti dr. sc. Nataša Lah dr. sc. Tonči Valentić Umjetnost k...

Description

Accelerat ing t he world's research.

Umjetnost kao ideja. Konceptualne prakse u Hrvatskoj Mirela Ramljak Purgar

Related papers

Download a PDF Pack of t he best relat ed papers 

UMJETNOST

KAO IDEJA KONCEPTUALNE PRAKSE U HRVATSKOJ

Uredila Mirela Ramljak Purgar

Umjetnost kao ideja Konceptualne prakse u Hrvatskoj Uredila Mirela Ramljak Purgar

mami i tati

Biblioteka

Vizualna teorija

Urednik

dr. sc. Krešimir Purgar

Recenzenti

dr. sc. Nataša Lah dr. sc. Tonči Valentić

Umjetnost kao ideja Konceptualne prakse u Hrvatskoj Uredila Mirela Ramljak Purgar

Zagreb, 2021.

Izdavač Za izdavača Prijelom Ovitak Kazalo Tisak

Centar za vizualne studije, Zagreb, SR Njemačke 6 Krešimir Purgar Ana Zubić Grafički studio CVS Lovro Tončić Demago, Maribor

ISBN 978–953–55420–6–3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001121747. Tisak dovršen u prosincu 2021. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.





SADRŽAJ

PREDGOVOR

11

Mirela Ramljak Purgar 1. UVOD 1.1 Mirela Ramljak Purgar Raz/Otkrivanje Od ideje do imerzivnosti

2. NOVI PRISTUPI ISTRAŽIVANJU OD TEORIJE JEZIKA DO TEORIJE SLIKE







19 21

59

2.1. Žarko Paić Mišljenje kao djelo Konceptualna umjetnost i problem jezika

61

2.2. Sonja Briski Uzelac Referencijalnost i intencionalnost Teorija slike i konceptualna praksa

91

2.3. Dario Vuger Konceptualna svakodnevica Dizajniranje ideje o umjetnosti kao životu 2.4. Ružica Eterović Ideja i materija O statusu sakralnog i sekularnog u konceptualnoj umjetnosti 2.5. Krešimir Purgar Koncept slike u konceptualnoj umjetnosti Kosuth, Martek, Wittgenstein, Mitchell

123

153

167

3. URBANE INTERVENCIJE POVIJEST I PROSTOR, GRAD KAO FILM





185

3.1. Suzana Marjanić Od gerilskih izvedbi do kustoskih praksi Urbane intervencije i konceptualna umjetnost

187

3.2. Nadja Gnamuš Umjetnost i (ne)vidljivost Diskretne akcije u javnom prostoru

210

3.3. Sonja Leboš Siromašna slika i teška vidljivost Mišljenje kao autoetnografski pogled na grad

232

4. UMJETNOST KAO INDIVIDUALNO ISTRAŽIVANJE 249 4.2. Lada Dražin–Trbuljak Tisuću i jedna monografija Zamisli da ovo nije slika jelena u šumi već skulptura trešnje u cvatu

4.3. Marijan Krivak Diskurs (filozofije) jezika kao praksa (konceptualne) umjetnosti Vlado Martek – k jeziku, kao željom dohvatljivom biću

5. MEDIJSKI PRISTUPI FOTOGRAFIJA I VIDEO





251

274

305

5.1. Blaženka Perica Foto–tekstualna strategija konceptualne umjetnosti Slikovno i verbalno u radovima Gorana Trbuljaka

307

5.2. Ana Gruić Parać Na granici slike i stvarnosti Funkcija fotografije u konceptualnim praksama

345

5.3. Silva Kalčić Tautologija pokretnih slika Video u kontekstu Nove umjetničke prakse

373

6. HISTORIZACIJA KONCEPTUALNE UMJETNOSTI U HRVATSKOJ



399

6.1. Ivana Bago Nešto za razmišljanje Vrijednosti i valeri vidljivosti u Zagrebu od 1961. do 1986.

401

6.2. Igor Loinjak Vrednovanje i (ne)razumijevanje Uloga likovne kritike u promicanju nove umjetnosti

421

7. PARADIGME VREMENA TEORIJSKO–POVIJESNI IZVORI

449

7.1 Joseph Kosuth Umjetnost nakon filozofije

451

7.2 Harald Szeemann Kada stavovi postaju formom

466

7.3 Elisabeth Schellekens Konceptualna umjetnost

469



8. APPENDIX 8.1 Leonida Kovač Ali nemojmo opet pojednostavljivati Pojmovi greške, jezika, pisma i tijela u umjetnosti Gorkog Žuvele

Popis ilustracija Bilješke o autorima Kazalo imena

491 493

525 535 541

PREDGOVOR

Knjiga Umjetnost kao ideja. Konceptualne prakse u Hrvatskoj podjednako se sadržajno odnosi na povijesno razdoblje tzv. Nove umjetničke prakse (prema katalogu izložbe, dokumentiranim radovima iz tog vremena i teorijskome udžbeniku pod naslovom Nova umjetnička praksa, 1966– 1978, što ga je uredio Marijan Susovski, a objavila Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu 1978. godine), kao i na sve rukavce u koje se konceptualna umjetnost razvila. Integralni dio istraživačkog projekta koji u ovoj knjizi predstavljamo jest i izložba – intervencije u prostoru – pod nazivom »Raz/otkrivanje« iz travnja 2019. godine. Osmero umjetnika (Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Kata Mijatović, Martina Mezak, Igor Eškinja, Vladislav Knežević, Sonja Briski Uzelac, Antun Maračić) iniciralo je proces percepcije, koji umjetničkim postupcima »teške vidljvosti« upućuju na pojavu teško vidljivih fenomena, kao što su nasilje i manipulacija, odnosno, polazeći od pretpostavke da se kulturalni fenomen percepcije stvarnosti mora prije svega potaknuti odgajanjem percepcije, kako bi se mislilo i tome shodno orijentiralo u stvarnosti i umjetnosti. Činilo nam se da se ovakvo razmišljanje nužno povezuje s konceptualnim praksama i s njima povezanim urbanim intervencijama. Naime, pokazalo se da se »teško vidljive« intervencije oslanjaju na iskustvo Nove umjetničke prakse, ali da se naslanjaju i na novo, u međuvremenu nastalo, perceptivno iskustvo, a ono nužno ima veze s teorijom slike. Istovremeno, konceptualna umjetnost, koje je denotat naziv »Nova umjetnička praksa«, poziva na čitanje od nulte točke, odnosno, dopušta da se ponište tradicionalna poimanja umjetnosti, a dopusti prijelaz na poimanje umjetnosti kao ideje. Drugim riječima, konceptualna umjetnost povezana je i s odgajanjem percepcije, koja za rezultat ima razvijanje mišljenja, neophodnog za svakodnevno snalaženje u stvarnosti te odnosu prema umjetnosti. Stoga nije slučajno da će ga naglašavati autori prvih – deklarativnih

12

Umjetnost kao ideja

tekstova o konceptualnoj umjetnosti (kao što je onaj Josepha Kosutha, konceptualnog umjetnika i teoretičara, pod nazivom »Art After philosophy« iz 1969. god.) ili pak u novije vrijeme tekst Karlheinza Lüdekinga »Was Bilder zeigen und was sie bedeuten« (u: Grenzen des Sichtba­ ren, 2006.), koji će pak biti bliskiji teorijskoj analizi fenomena vezanih uz percepciju odnosa teksta i slike, time se upisujući i u aktualnu teoriju slike. Dok je prvi inzistirao da na mjesto filozofije dolazi umjetnost, otpuštajući kompetencije estetici i »formalističkoj umjetnosti« slikarstva i skulpture, a dopuštajući manifestno nastup umjetnosti i odgovarajuće tautologičnosti (»Sva umjetnost (nakon Duchampa) konceptualna je (po prirodi) jer postoji samo konceptualno«, odnosno umjetnost kao »ideja« identična je umjetnosti i promatrana je samo unutar »konteksta umjetnosti« u svrhu verifikacije), drugi polazi od pretpostavke kako smisao nekog prikaza (ono što se prikazuje) i njegovo značenje (onoga što slika označava) predstavljaju dva suprotna pola promatranja slike. Sličnost s drugim fenomenima, naime, moguća je samo ako se u obzir uzima »smisao«, ono što se prikazuje, nikako ono što ga označava, to jest što znači. Proizlazi da sličnost s drugim fenomenima podjednako postaje teorijskim problemom i u stvarnosti i u umjetnosti. Stoga se u teorijskim spisima, kao što je ova knjiga, neće slučajno dovoditi u isti kontekst »slikovna teorija jezika« (prema primjeru Renéa Magrittea s početka 20. stoljeća) i potreba »vježbanja« iskustva i vježbanja promatranja: »sposobnosti opažanja« podjednako su neophodne i pri gledanju »slika« i prizora u stvarnosti. No, promatranje nije dovoljno, neophodno je znanje, pa stoga »smislu« jedne slike moramo supostaviti njegovo »značenje«, koje se formira povezivanjem slike s nečim drugim, čime se upućuje na to »značenje«, a bavljenje »značenjem« proizlazi iz »korištenja« (Gebrauch). Upravo to »korištenje« u svojem tekstu, kojim deklarativno daje definiciju konceptualne umjetnosti, piše Kosuth i kaže kako je korištenje (use) značajno za umjetnost i njezin »jezik«: ovisno o namjeri umjetnika različiti oblici kubusa ili kvadrata dobivaju značenje u različitim interpretacijama suvremenih umjetnika. Kako su jedino tautologije izvjesne, i sam Kosuth, pribjegavajući tautologiji i apodiktičkim tvrdnjama, definira konceptualnu umjetnost kao umjetnost samu, kao ispitivanje prirode umjetnosti. Tome dodaje i problem razumijevanja takve umjetnosti, naime onaj koji smo već spomenuli u vezi sa suvremenim nam teoretiziranjem o slici i značenju; pretpostavka je razumijevanja, tvrdi on, u sagledavanju umjetnosti (ili rada) kao cjeline, kao one nakupine smisla i značenja, kojoj je strana morfologija,

Predgovor

udaljena od funkcije umjetnosti (korištenja, uporabe) i konteksta. Samo tako može doći do manje očekivanih rezultata. To je istraživanje jezika umjetnosti otpočelo s Modernom (modernizmom). Namjera umjetnika – to je njegov »koncept«. Za potonje, međutim, nije važno da bude dematerijalizirano, jer bi to značilo da pretpostavlja objekt. Mi ćemo, međutim, dodati sljedeću misao: percepcija, razlikovanje smisla i značenja, pridavanje funkcije umjetnosti, njegova značenja, istraživanje prirode umjetnosti, to su težišta i konceptualne umjetnosti i istraživanja u suvremenoj teoriji slike. Benjamin H. D. Buchloh, u tekstu »From the Aesthetic of Administration to Institutional Critique of Conceptual Art 1962–1969«, unatoč tome što konstatira da je konceptualnoj umjetnosti bio zadatak zamijeniti »objekt prostornog i perceptivnog iskustva« samo lingvističkom definicijom, potičući tako najradikalniji napad na objektnu vizualnost, status proizvoda i oblika distribucije, ipak je imao veze i s namjerom proširenja statusa publike, razvijajući »šire čitanje kompetencija umjetničkih struktura«. Pritom, za razliku od konstruktivističkih praksi, ova je umjetnost naglašavala autorefleksivnost (nadilazeći autoreferencijalnost modernizma), kao i transparentnost procesa proizvodnje umjetnosti te djelu inherentna, odnosno djelu kontekstualna djelovanja. Paradoksalno, čini se kao da su tekstovi što smo ih čitali kao studenti, poput onih Aloisa Riegla (Kunstwollen zamjenjuje tradiciju vrednovanja tehnika i vještina), učinili prije konceptualne umjetnosti ono o čemu Buchloh piše: djela konceptualne umjetnosti, naime, zamjenjujući tehničke vještine tradicionalno shvaćene umjetnosti, zahtijevajući nove vještine razumijevanja umjetnosti, ruše s pijedestala i autoritet autora i auru umjetničkog djela. No, zašto je to važno: već tada, 1990. godine, kada je nastala ova revalorizacija konceptualne umjetnosti, Buchloh predlaže prepoznavanje propusta u tumačenju svijeta izbacivanjem »slike i vještine, pamćenja i viđenja unutar vizualne estetske reprezentacije«, zbog čega nastaje »erozija«, konstantnim nastojanjem povezivanja »društveno vladajuće episteme« i odgovarajućega paradigmatskog okvira. Drugim riječima, kritičko poništavanje kulturalnih konvencija proizvelo je naglašavanje kulture spektakla, a proizvodnja umjetničke anonimnosti i autorstva proizvelo je brendove, pa su efemerne tekstualne intervencije, kao što su natpisi na reklamama, nužno naslijedili »mehanizme reklame«. Proizlazi prividna kontradikcija; primjerice, Harald Szeemann, priređujući povijesnu izložbu »Live in Your Head: When Attitudes Become

13

14

Umjetnost kao ideja

Form«, u Kunsthalle Bern, 1969., upravo »formu« ističe kao iznimnu osobinu nove umjetnosti, kojoj više nije do prostora, nego do »djelatnosti čovjeka, umjetnika«: proizlazi sloboda u korištenju materijala, a za razliku od tehnologije, primat uzima vjera u umjetnički postupak«: »[...] još nikada nije unutarnji odnos umjetnika tako neposredno postao djelom«. Nastaju »djela, koncepti, postupci, situacije, informacije«. U vezi s poimanjem forme valja dodati: ne radi se o formi u tradicionalnom smislu, nego o onoj koja proizlazi iz »iskustva umjetničkog postupka«; proizlaze stoga, kao »produženje geste«, i forma i materijal. No, konceptualna umjetnost vezana je i za urbane intervencije. Time je naglasila udaljavanje od klasične umjetnosti; taj prijelom praćen je i u kritici, pa ni u domaćoj literaturi ne manjka primjera analize fenomena vezanih za konceptualnu umjetnost i premještenih na ulicu. To su autori poput Marijana Susovskog, Davora Matičevića, Ješe Denegrija ili Želimira Koščevića. Osim same katalogizacije sada već efemernih fenomena ponašanja i uglavnom snažno vidljivih fenomena intervencije u prostor, ti autori ističu važnost izlaska iz prostora klasične povijesti i teorije umjetnosti, pa je fenomen urbanih intervencija zapravo fenomenski produžetak konceptualne umjetnosti – utoliko što i same urbane intervencije u to vrijeme, vrijeme Nove umjetničke prakse, upućuju na neke temeljne postavke umjetničkog promatranja – kao novog početka, oslobođenog suvišnih dodataka (morfologije, forme, time reprezentacije i kiča), povratka tijelu, slobodi i životu. Postavlja se pitanje mjesta konceptualne umjetnosti danas, njezina odnosa spram intervencija u prostor, s kojima je bila tako tijesno vezana, zatim veza konceptualne umjetnosti i aktivizma, odnos ideja i objektnosti; dematerijalizacija (koju napada kao konvenciju Kosuth 1969.) i procesualnost, životnost i sloboda, promijenjeni odnos spram tržišnih vrijednosti; mjesto umjetnosti u svijetu reprezentacije u kontekstu reklamne industrije; odnos značenja i smisla u današnjoj umjetnosti koja se razvija iz rukavaca konceptualne umjetnosti; način razvijanja odnosa značenja i smisla tijekom povijesti od 60-ih godina naovamo te način razvijanja odnosa konceptualne umjetnosti spram tehnologije. Nova pitanja koja se postavljaju su, među ostalima i sljedeća: kako je Nova umjetnička praksa odgovorila na izazov odnosa materijala i forme (znamo da je riječ o podvojenosti: za razliku od Martinisovog Modula, Trbuljak radi na nevidljivoj skulpturi u parku); kako je Nova umjetnička praksa izgradila odnos spram umjetnosti kao temeljne zakonitosti percepcije; kako su se odnosile kontemplacija i akcija, kao dvi-

Predgovor

je manifestacije novog istraživanja prirode umjetnosti; kako je kritika odgovorila na ta pitanja tada, a kako se odnosi danas. Proizlaze i daljnja pitanja: kako se danas odnose intervencije u prostoru spram tradicije izvedene iz konceptualne umjetnosti; jesu li nam danas važnije intervencije u prostoru nego tada, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća ili je upravo suprotno; u kojoj je mjeri konceptualna umjetnost, pa i intervencija u prostor, vezana za problem teorije slike, kako je formuliraju njemačka »znanost o slici« i američki vizualni studiji. Radovi umjetnika pozvanih na urbane intervencije »Raz/otkrivanje«, kao i autori znanstvenih tekstova u ovoj knjizi, na različite su načine odgovorili na ta pitanja – pregledno–povijesno ili teoretizirajući, analizirajući ili sintetizirajući, kreirajući nove probleme ili pokušavajući dati odgovore na one već naizgled poznate i jasne. Postavljanje problema prirode umjetnosti, zajedničko i teoriji konceptualne umjetnosti i teoriji slike, stavlja našu temu (kontekstualiziranje konceptualne i postkonceptualne umjetnosti) u drugačiji okvir. Stoga Uvod, ili tekst koji se odnosi na »Raz/otkrivanje«, urbane intervencije na užem području grada Zagreba, ne nosi toliko apriornu važnost u odnosu na ostale tekstove, nego uvodi na sasvim specifičan način u novo smještanje reminiscencija na konceptualnu umjetnost kao njezino nužno nastavljanje u suvremenosti. Činjenica da se radi o intervencijama u urbani okoliš, ne samo izvanjski prostor (Kata Mijatović, Igor Eškinja), nego i u izloge i prostore trgovina i knjižara (Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Sonja Briski Uzelac, Martina Mezak, Vladislav Knežević, Antun Maračić), govori u prilog tome da »tradicija« Nove umjetničke prakse, zasađene u zagrebačkim urbanim prostorima, ima svoj nastavak. Izbor umjetnika, i onih povijesno konceptualnih (Iveković, Trbuljak, Maračić) i onih koji rade na zasadama ili u ostavštini konceptualne umjetnosti, odnosno eksperimentirajući u svojim specifičnim medijima (Mijatović, Eškinja, Briski Uzelac, Mezak, Knežević), možda je slučajan, ali možda i nije. Činjenica jest da je konceptualna umjetnost ostavila dubok trag u suvremenoj umjetnosti i da nije moguće izvoditi umjetnost bez obzira spram nje. Svaki sljedeći trag vodi prema nedavnoj prošlosti. Intervencije su trajale tjedan dana, od 23. do 30. travnja 2019. Centar za vizualne studije objavio je katalog tim povodom, a tekst je ponovljen u Uvodu ove knjige. Ne čini nam se stoga da je ova knjiga na razmeđi povijesno susljednih razdoblja, ali potreba da se o problemu odnosa konceptualne umjetnosti (kakva je bila u svoje, povijesno vrijeme, krajem 60-ih i 70-ih

15

16

Umjetnost kao ideja

godina) i suvremenosti govori i piše, bila je dovoljna da pokrenemo znanstveno–istraživački projekt predstavljen u ovoj knjizi. Stoga, niti je odabrani broj umjetnika u urbanim intervencijama »Raz/otkrivanje« jedini moguć, niti su tekstovi u ovoj knjizi konačan odabir. Moglo ih je biti više, možda i manje, ali smisao ovog pothvata bio je iznova misliti i istraživati o potencijalno novim značenjima naizgled apsolviranih teza o konceptualnoj umjetnosti. Konačno, namjera da prevedemo i objavimo nekoliko povijesnih tekstova (Szeemann, Kosuth), kao i onih koji historiziraju (Bago), odnosno teoretiziraju (Schellekens), vođena je mišlju da je potrebno da se prepozna kontekst u kojemu je danas potrebno promatrati suvremenu umjetnost. To, naravno, ne znači da je i ovaj izbor konačan. Autori koji su se odazvali na naš poziv istraživali su stoga ne zato što je valjalo predati još jedan novi tekst ili zato što je trebalo po tko zna koji put verificirati kanonske teze. Projekt Centra za vizualne studije bio je isključivo temeljen na znanstvenom istraživanju dosad nedosegnutih, stoga novih obzora i značenja, podrazumijevajući interdisciplinarnost u pristupu. Zato zahvaljujem ovim putem autoricama i autorima koji su se odazvali ovom pozivu i proizveli nova znanja o problematici odnosa teorije jezika i teorije slike te teorije i kritike konceptualne umjetnosti (Paić, Briski Uzelac, Vuger, Eterović, Purgar), odnosno koji su pisali o problemu urbanih intervencija (Marjanić, Gnamuš, Leboš), koji su pisali o izdvojenim umjetnicima (Dražin Trbuljak, Krivak), kao i oni koji su se orijentirali na novu analizu starih, tada novih ili drugačije tretiranih medija – fotografije i videa (Perica, Gruić Parać, Kalčić), odnosno onih koji su na specifičan način historizirali (Bago, Loinjak). Specifična je uloga teksta Leonide Kovač, koji je već ranije objavljen, te smo, uz odobrenje autorice, fragment monografije posvećene umjetniku Gorkom Žuveli, ovdje ponovno objavili. Ovim putem zahvaljujem svim umjetnicima, kritičarima i teoretičarima koji su sudjelovali u ovom projektu, kao i Muzeju suvremene umjetnosti koji nam je omogućio uvid u važan arhivski materijal (naročito Zrinki Ivković, Ivni Jelčić, Ivi Radi Janković, ali i ostalim kustosicama Muzeja koje su mi srdačno pomogle savjetima). Naročito se zahvaljujem Borisu Cvjetanoviću koji je najraniji dio projekta, intervencije u urbanom prostoru Zagreba, smjestio u fotografsku sliku tako da supostoji s prostorom i prolaznicima, potencijalnom publikom. Posebne zahvale idu i Branki Stipančić, koja mi je bila podrškom u svakom pogledu. Hvala i Krešimiru Purgaru koji je, kao urednik izdanja i voditelj Cen-

Predgovor

tra za vizualne studije, bio konstantnim korektivom, a i sam je sudjelovao u istraživanju. Zahvale idu i prevoditeljici Marini Schumann, koja je uvelike pomogla da tekstovi na engleskom jeziku postanu dostupni i na hrvatskom. Posebno se zahvaljujem Elisabeth Schellekens, autor...