Jakovina- 3. kolokvij - Summary Europska i svjetska povijest nakon 1945. godine PDF

Preview

Summary

Odd Arne Westad: Globalni hladni rat – velike sile i treći svijetUVOD: Pojam „Hladni rat“ i „Treći svijet“ su neologizmi nastali potkraj 20., a rabi ih se u različite svrhe i u različitim kulturološkim ozračjima kako bi se uz njihovu pomoć moglo upuštati u neke od najosnovnijih hegemonističkih disku...

Description

Odd Arne Westad: Globalni hladni rat – velike sile i treći svijet UVOD: Pojam „Hladni rat“ i „Treći svijet“ su neologizmi nastali potkraj 20.st., a rabi ih se u različite svrhe i u različitim kulturološkim ozračjima kako bi se uz njihovu pomoć moglo upuštati u neke od najosnovnijih hegemonističkih diskursa ove naše ere. Pojam „hladni rat“ prvi je upotrijebio George Orwell 1945.g. kako bi izrazio gnušanje svjetonazorima, uvjerenjima i društvenim ustrojem i Sovjetskog Saveza i sjedinjenih država, a također i neobjavljenim i neproglašenim ratnim stanjem što će izbiti između tih dviju zemalja. „Atomska bomba“, tvrdio je Orwell, mogla bi „podjarmljenim narodima i klasama oduzeti svaku mogućnost pobune, a istodobno posjednike bombe izjednačiti, ostavivši bez mogućnosti da jedna drugu osvoje i pokore, vjerojatno će nastaviti uzajamno vladati svijetom“. Premda je u početku imao prizvuk kritičnosti, pojam „hladni rat“ tijekom pedesetih godina počeo je sve više podrazumijevati američku koncepciju ratovanja protiv Sovjetskog Saveza: - agresivno obuzdavanje – containment - bez ratnog stanja - prije Gorbačova, Sovjeti se nikad službeno nisu služili tim terminom zato što su pridržavali fikcije kako je njihova zemlja miroljubiva a jedino imperijalizam agresivan. Sovjeti su na neki način podsjećali na to kako se je SAD i Zapadni Europljani koristio hladnim ratom da bi implicirao sovjetsku prijetnju Pojam Treći svijet pojavljuje se početkom pedesetih godina najprije u francuskom a potom i engleskom jeziku, a općeznan postaje poslije Bandunške konferencije 1955., odnosno prvoga postkolonijalnog sastanka na vrhu na kojemu su se okupili azijski i afrički državnici. U konotaciji koju ima na francuskom kao tiers etat – treći stalež, ta najbrojnija ali politički najmanje zastupljena francuska predrevolucionarna društvena skupina – pojam Treći svijet podrazumijevao je narod na globalnoj razini, globalnu većinu koju je kolonijalna vladavina podjarmila i pretvorila u roblje ali(većinu) koja se sad počela vraćati i uspinjati prema vrhu ljestvice utjecajnosti. Taj je koncept podrazumijevao za novooslobođene države i vrlo određen položaj u kategorijama hladnog rata, odbijanje da se podčini vladavini velesila i svojstvenih im ideologija, potragu za alternativama i kapitalizmu i socijalizmu, odnosno „treći put“ . PRVO POGLAVLJE CARSTVO SLOBODE: AMERIČKA IDEOLOGIJA I STRANE INTERVENCIJE Barem kad je riječ o vanjskoj politici, početak 19 st., može se gledati i kao osobito intenzivan trenutak u neprekidnu nastajanju jasno prepoznatljive američke ideologije, procesu koji seže unatrag u 18 st., i unaprijed, odnosno u 21.st. Thomas Jefferson 1785 slavio je načelo postojanja Amerike usredotočene na dovođenje nutarnjih sloboda do savršenstva, sam je dodavao kako izbjegavanje rata može postati „teorija koju neće smjeti slijediti oni što služe Americi“. Problem se krio, kako je sam ustvrdio, u samim temeljim američke države – „našemu narodu je usađena izrazita sklonost pomorstvu i trgovini“. Tijekom hladnog rata funkcija tih ideja u ideologiji američke vanjske politike, čvrsto spojeni kao simboli ključne percepcije u jednom univerzalističkom razumijevanju „povijesne misije Amerike“, razlikovala se od zapadnih država i sustavima pop tome što su simboli Amerike i predodžbe o njoj – slobodno tržište, antikomunizam, strah od moći države, vjera u tehnologiju – imali teleološke funkcije (teleologija – nauka o svrhovitosti svega na svijetu), funkciju svrhovitosti – ono što je Amerika danas, svijet će biti sutra.

Od svog nastanka Sjedinjene su Države bile intervencionistička sila koja je svoju vanjsku politiku temeljila na teritorijalnom širenju. Svojom revolucionarnom porukom – slobodni ljudi, slobodno poduzetništvo – na kontinentalnoj razini uputila je izazov europskim silama. Zajedno s tim idejama oblikovala se i ideologija, koja je od razdoblja federalne države pa sve do hladnog rata motivirala američke elite u odnosima s vanjskim svijetom. Od svih tih temeljnih ideja na prvo mjesto dolazi američka koncepcija „slobode“ . SAD su od ostalim zemalja razlikovale po slobodi svojih građana; to je ono što je davalo smisao postanku i postojanju posebne američke države, odražavalo ju je posebno prepoznatljivo „stanje duha“, Amerikanac, prema Jeffersonu zbog

1

svoj imovine, ili po svojem zadovoljavajućem stanju ima interesa podržavati red i zakon. Za trećega američkog predsjednika, kao i njegove nasljednike, nije mogla postojati bez privatnog vlasništva i privrženosti uređenom društvu, što su izvedenice iz tog posebnog prava. Sloboda s toga nije za svakoga, već za one kojim po svojoj imovini ili obrazovanju, posjeduju nužnu neovisnost da bi postali građani republike. Bitna sastavnica američke ideologije bio je – antikolektivizam – neovisni pojedinac može biti republikanac (pripadnik, odnosno građanin republike) ali – canaille – (svjetinja, čopor) to ne može. Kolektiv, odnosno zajednica u američkih revolucionara 18.st., simbolizira sve strahove od onečišćenja i propadanja njihove republike. Kontrola drugih nad zajednicom – putem feudalnog ropstva ili , kao u slučaju Francuske revolucije, putem prijetvornosti neke stranke ili pokreta , izvan SAD-a činila je bit ne-slobode. Protumjera tom porobljavanju postalo je obrazovanje i „razumnost“ putem znanosti zbog straha kako bi američku slobodu mogli podrivati i uzdrmati kolektivističke ideje neobrazovanih useljenika, koji su se držali kulturnih identiteta što ih američke elite nisu poznavale. Većina Amerikanaca potkraj 18 i početkom 19.st., nije bila spremna prihvatiti centraliziranu politički vlast i moć – najveći se dio ideološkog diskursa doista i sastojao u tome kako izbjeći snažnu državu, odnosno državnu organizaciju – recimo, pravo na objavljivanje rata – mogao se zanijekati izvršnoj grani vlasti. Stotinu godina poslije taj anticentralizam onemogućio je Americi da se državom koristi kao instrumentom društvenih reformi na takav način ako se to činilo u Europi, a to je u ideologijskom smislu bacalo sjenku na zemlje koje su krenule tim putem. „Znanost“ kao predak „razumna djelovanja“ odražavalo je od samog početka vjeru Amerikanaca u univerzalnu važnost novonastale države. SAD su bila prva država nastala na „znanstvenim načelima“ prosvjetiteljstva što je značilo da je ona pionir i „svjetlost što će se zadržati u njezinoj svijesti“ kako bi rekao Jefferson. To je značilo da se stanoviti američki identitet vezao uz samu koncepciju suvremenosti, blisko spajajući tehnologiju s postojećim društvenim poretkom u Sjedinjenim državama. Genocid počinjen protiv američkih domorodačkih naroda bio je, kao što uvjerljivo pokazuje Frederick Hoxie, jednako rezultat pohlepe SAD-a za zemljom i resursima koliko i posljedica ideologije koja ih je smatrala neprijateljima (prijetnja američkom sustavu vrijednosti , 26 milijuna useljenika od 1870. do 1920.g.; Zakon o isključivanju Kineza 1882, Liga za ograničavanje useljavanja koja je nastojala onemogućiti useljavanje pripadnika „rasno inferiornih naroda“). Pitanje kontrole nad onima koji još nisu zavrijedili stupanj slobode pružan Američkim bijelcima, bilo je od ključne važnosti i za postupanje prema nutarnjoj afričkoj koloniji, koja je na američko tlo došla s Europljanima. Tako je barem u 19.st. ropstvo postajalo sve odbojnije većini Amerikanca, crnce se i dalje kontroliralo zbog straha da bi zbog „nerazumnog djelovanja“ mogao biti poremećen napredak Amerike. Posljednjih desetljeća 19 st, počela se sve snažnije probijati tvrdnja kako su SAD dužne pomagati „slobodi i neovisnosti“ drugih izvan njezinih granica. Uspješnost američke industrijalizacije i preustrojavanje društva sukladno kapitalističkim načelima poslije građanskog rata povećali su uvjerenost elita u svjetsku važnost i primjerenost temeljne poruke. Europski imperijalistički grabež teritorija po africi i Aziji posao je novi izazov. No, unatoč djelovanju američkih misionara o socijalnom nadzoru i socijalnom unapređenju te poslovno širenje po tim zemljama, bilo bi pogrešno američki okupaciju Havaja 1897 i okupaciju Filipina i Kube neposredno po završetku španjolsko-američkog rata 1898 doživljavati kao suviše radikalan zaokret u američkim odnosima sa svijetom. Čak i kada je riječ o samoj Europi – tijekom Prvoga svjetskog rata, odlasku u rat Woodrowa Wilsona i brojne njegove suvremenike značila je da Amerika može početi s preoblikovanjem svijeta u kojemu je toliko toga valjalo ispraviti . Intervencija, wilson je zaključio negdje 1917. Bila je jedini način postizanja „razumne mirovne nagodbe i obnove svjetskog poretka“, ono što je dobro za svijet – poput njegovih 14 točaka - bilo je nužno dobro i za Ameriku.

2

Wilson – intervencionistički reformator na domaćem i svjetskom planu, te znanstvenik i stručnjak za politiku koji je kao misiju Amerike vidio stvaranje međunarodnog poretka što će ubuduće onemogućivati izbijanje ratova između velikih sila – usredotočio se na dva glavna problema: nacionalizam i revoluciju. U nacionalizmu (ili kako je on to zvao, samoodređenju) gledao je mehanizam mogućeg stvaranja stabilne države koja bi se potom, uz američku pomoć, mogla zaputiti u demokraciju. Negativni učinci europskog kolonijalizma za svijet izvan europskog kontinenta poslije Prvoga svjetskog rata značili su izazov. Umjesto da svoje štićenike uzdignu na višu civilizacijsku razinu, europski su kolonijalisti iskorištavali i zlostavljali stanovništvo te tako stvarali potencijalna žarišta kaosa i anarhije. Kada je riječ o alternativama, vrlo su često misionari doživljavali neuspjehe u svojim misijama civiliziranja, te se smatrali da bi stvarna neovisnost kolonija dovela do veće nestabilnosti i patnji. Za Wilsona je Meksička revolucija, bila zastrašujući primjer učinaka i posljedica takve nestabilnosti. Početkom dvadesetih godina učinci ruske revolucije dodatno su povećali strah do mogućih posljedica nestabilnosti i neznanja. Autoritativni kolektivizmi boljševika kao i njihovo naglašavanje revolucije kao trajnog procesa te njezina internacionalizma, uskoro su odagnali svaki trag dobrohotnosti što je prema njoj mogla postojati među američkim elitama. Naprotiv, tijekom idućih godina na sovjetski se komunizam, zato što se predstavljao kao alternativna suvremenost, počelo gledati kao na pogubnog rivala amerikanizmu. Već 1918 američka se vlada pridružila ostalim imperijalnim silama u vojnoj intervenciji protiv boljševika. Takozvani – izolacionizam – američki dvadesetih i tridesetih godina bio je dubljih korijena nego što su nezadovoljstvo i zabrinutost zbog neuspješnih diplomatskih pregovora i odbačenim američkim stajalištima na poslijeratnim mirovnim konferencijama. Iako su u načelu prihvaćali potrebu uvoza radne snage kako bi se održala produktivnost industrijske sile svijeta, useljavanje se višestruko povećalo i vrhunac doživjelo neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata; Amerikanci su postali zabrinuti plimom romanskih, azijskih, slavenskih useljenika i naroda koji se u rasnom smislu nije vjerovalo da posjeduju vrline nužne za razumno postupanje – postavljalo se pitanje ideje slobode kod kuće. Nakon Prvog rata, pojavila se ideja kako se Europa i svijet nisu pokazali dovoljno spremni i doraslima prihvatiti američki poredak, ustroj i koncepciju prava isprepletenu sa zabrinutošću zbog useljavanja. Smatralo se da useljavanja mogu potisnuti američku demokraciju te joj nanijeti štetu i poraz, a to se moglo preduhitri i prevladavati ograničavanjem useljavanja „manje uljuđenih“ naroda i amerikaniziranjem stranaca koji su već ušli u zemlju. Glavna prepreka procesu amerikanizacije stranaca već doseljenih u Ameriku bile su ideje kojima su zatrovani još i prije nego su tamo dospjeli. Komunizam je bio najopasnija takva ideja tijekom dvadesetih godina što zbog svog revolucionarnog kolektivizma i zato što se nametao kao predstavnik verzije modernizma naprednijeg od onoga koji je predstavljala Amerika. Postojanje Američke komunističke partije osnovane 1921 postalo je stoga neka vrsta ideologijske objave kojoj je pripisivana važnost posve neprimjerena vrlo ograničenoj brojnosti njezine sljedbe. Izazivala je nužnost amerikanizacije i budnost na nutarnjem planu. Velika većina Amerikanaca tijekom Velike krize sa strahom i nepovjerenjem je pratila rast i jačanje autoritarnih kolektivističkih ideologija u Europi – komunistička vjera, posebice u svom staljinističkom obliku podsjećala je na ostala suvremena politička strujanja poput fašizma i nacionalsocijalizma. Naprotiv, tijekom dvadesetih i tridesetih godina, tijekom propitivanja vrijednosti izravnih vojnih intervencija (izolacionizmu) Amerika se uspjela nametnuti kao os i samo središte globalnog gospodarstva, posebice kada je riječ o Trećemu svijetu. U Latinskoj Americi Sjedinjene su države istisnule Britaniju kao ključnu gospodarsku silu, a američki udjel u izvozu s područja Istočne Azije gotovo se utrostručio od 1920 do 1940. Od tridesetih godina nadalje, elite su vjerovale kako se Amerika nalazi pod pritiskom iznutra i izvana a u svijetu se doživljavala ko zemlja preobilja i sila koja se širi, ta dihotomija se ponavljala i kroz napukline što su u američkoj politici nastale zbog Velike krize. Rooseveltov New Deal i potom reforme što ih je započela provoditi država neki su pozdravljali kao nužan ustupak kolektivizmu, dok su drugi strahovali od tih inicijativa i u toj

3

poduzetnosti države vidjeli potvrdu političkog, kulturnog i moralnog propadanja koje je Americi „nametnuto“ stranim utjecajima. Ta dva politička usmjerenja – liberalno i konzervativno – bila su antikomunistička s tim što su konzervativci bili znatno sumnjičaviji kad je riječ o izravnim vojnim intervencijama. Drugi je svjetski rat pak uobličio američku strategiju vizije svijeta. Japanski napad 1941 potvrdio je kako su intervencionizam i globalna reforma ključ opstanka Amerike – želi li se osjećati ikada više sigurnom mora uništiti „monstrume“ . Liberalno tumačenje američke vanjske politike Drugog svjetskog rata i poraća pretvorilo se u laboratorij za istraživanje globalne reforme. Roosevelt je vjerovao u „pozitivni nacionalizam“ kao najboljeg čuvara o obranu od autoritativnih ideologija, ali uz ključnu razliku, Amerika bi prema njemu ovoga puta mogla i trebala pomagati dotjerivanju sadržaja tih nacionalizama i reformi što su ih nositelji tih programa po oslobođenju od neprijateljske prijetnje i opasnosti kanili provoditi u svojim zemljama. Američki angažman u Kini tijekom rata najbolji je primjer načina na koji je savezničke režime washington nastojao voditi kroz reforme. Dok je kineski vođa Čang Kaj-šek na savezništvo sa Sjedinjenim Državama gledao kao na brak iz interesa usmjeren, ponajprije protiv Japana a potom, nakon što se Tokiju zada poraz, i protiv kineskih komunista, u Washingtonu u kinesko-američkoj suradnji mnogi su vidjeli bjanko mjenicu za reformu kineskog društva i države. Kada se pokazalo kako Čang nije spreman na američki preodgoj, Amerikanci su umjesto da se povuku, pokušali kineskog vođu zamijeniti nekim drugim antikomunistom spremnijim poslušati američke savjete. Premda se pokazao već tu neuspješnim, taj će se oblik intervencije ponavljati na drugim mjestima u Aziji tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Način na koji je završio Drugi svjetski rat – bezuvjetnom predajom njezinih neprijatelja – pokazao je kako Amerika može zlu nanijeti poraz na svjetskoj razini, za većinu Amerikanaca bila je to i potvrda kako preko američkih proizvoda i ideja svijet želi amerikanizam. Ratna savezništva sa Sovjetskim Savezom ili Velikom Britanijom nevjerojatno su malo utjecala na poglede američkih prvaka na svijet. Čini se kako su Roosevelt i njegovi savjetnici bili uvjereni kako će samo njihovo sudjelovanje u ratu na strani SAD-a i jednog i drugog saveznika povući u demokratskijemu i progresivnijemu smjeru. Bila je to pobjeda američkog načina života, pobjeda Amerike koja je proizvodnjom i naoružanošću kudikamo nadmašila svoje neprijatelje; sad je nastupio trenutak da i neprijatelje i prijatelje uobličuje i prispodobi vlastitoj slici i prilici. Korijeni američkog intervencionizma u trećem svijetu čine i dio korijena same američke države. Kad je Thomas Jefferson na obalama sjeverne Afrike krenuo u intervenciju protiv gusara – koju su sukladno američkim viđenjima, zapravo bili prethodnici terorista iz dvadeset prvog stoljeća – cilj je jednako bio zaštiti američku trgovinu kao i nametnuti američke standarde ponašanja i postupanja. Time se također željelo obznaniti svijetu kako su SAD spremne vanjskom svijetu nametnuti svoju volju. Potreba za takvom deklaracijom, koja će se kasnije u slučaju Latinske Amerike, poput dogme ponoviti u Monroevoj doktrini – rodila se iz razvidne suprotnosti između podizanja prekomorskih carstava, kao što su činile zapadnoeuropske sile, te gradnje kontinentalnoga, čak neutralnijega carstva što su činili Amerikanci putem dvostrukog programa – širenja na Zapad u ropstva. Iz sukobljavanja oko ropstva i Obnove na Jugu tijekom devetnaestoga stoljeća rodile su se dvije predodžbe ključne za razvoj američke politike prema Trećemu svijetu u dvadesetom stoljeću: a) emancipacija – potreba uklanjanja stigme ropstva s američkih ideala slobode – simbol uklanjanja uzroka ropstva, a oni su se krili, kako se vjerovalo, ne ponajprije u gospodarskim potrebama Amerike već u „neznanju, bijedi i porocima“ društava iz kojih su robovi potekli b) koncepcija starateljstva – kao i objekt tog postupka – štićenik – zauzimali su vrlo visoko mjesto u predodžbi Amerikanaca o Afroamerikancima tijekom građanskog rata ali su postali ključna sporna pitanja tijekom razdoblja Obnove. Zbog oskudice u kojoj su živjeli, bivše se robove doživljavalo kao nesposobne nadzirati same sebe. Stoga su često mogle biti „žrtvama“ kolektivističkih nastojanja ili socijalizma. Na Sjeveru, reformatori koji su težili uklanjanju siromaštva i poroka po gradovima – često

4

su gušili crnačka stremljenja da se moguća asimilacija Afroamerikanca uvjetuje njihovom prilagodbom bjelačkom društvu. Nakon što su sredinom 19 st SAD silom izborile za pristup Kini i Japanu, američki su se misionari raširili po tim zemljama ali postupno i po Africi. Zdravstvo, obrazovanje i potrošačko društvo rezultirao je razmjernim neuspjehom. Spominjanjem „nezahvalnosti“ i „protraćenih prilika“ značajka je američkoj stajališta i u Latinskoj Americi s početka 20 st, posebice kada je riječ o Kubi koji je SAD oteo Španjolskoj u ratu 1898 te joj kasnije dao naoko štićenički status poluneovisnosti. Početkom 20 st Filipini su bili jedina zemlja kojoj su SAD mogle nametnuti svoj model razvoja putem kolonizacije, SAD je i Filipine zauzeo poslije španjolsko-američkog rata, ali za razliku od otoka na Karibima, otoci na jugoistoku Azije pali su pod izravnu američki kontroli kao nesamoupravni teritorij, odnosno kolonija što je omogućilo eksperimente s prijenosom američkih ideja na stranu kulturu. Podrazumijevajući kako će SAD na Filipinima zadržati vojne baze te da će najveći dio američkog političkog utjecaja ostati netaknut, u Washingtonu su protekcionisti (kad je riječ o trgovini), reformatori iz kruga oko politike New Deala, te fiskalni konzervativci osigurali dogovor i prihvaćanje vremenskih odrednica dekolonizacije (desetljeće nakon osvajanja) – na Filipine se gledalo kao na trijumf američkih reformi. Unutar granica Europe američki su se ciljevi usredotočili na gospodarsku obnovu putem Marshallova plana i uspostavu sigurnosti preko NATO-a North Atlantic Treaty Organization – Organizacija Sjevernoatlanskog ugovora. I obnova i NATO imali su za cilj i borbu protiv komunizma te su u različitim oblicima kasnije postajali ključnim sastavnicama američke politike prema Trećemu svijetu. Obnova Japana služila je kao glavni model budućih američkih inicijativa izvan europskog prostora. Dok je iskustvo u Japanu odredilo brojne ciljeve američke politike prema Trećem svijetu, Program europske obnove utvrdio je sredstva provedbe (European Recovery Program – Marshallov plan). No, golemi porast Sovjetske moći što je uslijedio kao posljedica Drugog svjetskog rata – iz kojega je i SSSR izašao kao druga pobjednička sila – značio bi izazov i za svaku drugu veliku silu angažiranu u Europi ili Aziji. Rivalitet dviju velesila prerastao je u hladni rat zbog američkog inzistiranja na ideologiziranoj postavci kako će, ako mu se ne suprotstavi, poratno povećanje i rasprostranjivanje sovjetske moći ...