Skripta po Radeliću Hrvatska u Jugoslaviji 1945 PDF

Preview

Summary

HRVATSKA U JUGOSLAVIJI 1945.-1991.Zdenko RadelićOBLIKOVANJE KOMUNISTIČKE HRVATSKE I JUGOSLAVIJE (1945.-1954.) str. 134-GRANICE NARODNE REPUBLIKE HRVATSKEUstavom od 18. siječnja 1947. godine, Narodna Republika Hrvatska je odredila u 3. članku svoj teritorij. Prethodno tomu, Hrvatska je kao Banovina H...

Description

1 HRV HRVA ATSKA U JUGOSL JUGOSLAVIJI AVIJI 1945. 1945.-1991. -1991. Zdenko Ra Radelić delić

str.. 134-249 OBLIKOV OBLIKOVANJE ANJE KO KOMUNISTIČKE MUNISTIČKE HRVA HRVATS TS TSKE KE I JUGOSLA JUGOSLAVIJE VIJE (1945 (1945..-1954. -1954.)) str GRANICE NARODNE REPUBLIKE HRV HRVA ATSKE Ustavom od 18. siječnja 1947 1947.. godine, Narodna Republika Hrvatska je odredila u 3. članku svoj teritorij. Prethodno tomu, Hrvatska je kao Banovina Hrvatska imala mnoge susjede, koji su se s vremenom mijenjali, te je sama Hrvatska pod različitim režimima u sklopu Jugoslavije mijenjala svoje granice. U to vrijeme, najaktualnije je bilo prepuštanje primorja Italiji sporazumom u Rimu 18. svibnja 1941. od strane NDH. Važno je naglasiti kako su države pobjednice nakon Drugog svjetskog rata bile u sporazumu da neće dopustiti stvaranje novih država, ali će dopustiti korekcije postojećih granica.

Granica s Italijom Što se tiče odnosa u teritorijalnom pogledu, mogla se primijetiti razlika između nazora NDH i KPH. NDH je dijelom Hrvatske smatrala i BiH i Vojdvodinu, KPJ se zalagala za mnogo užu Hrvatsku, te velikom brzinom stjecala naklonosti sa svih strana. Također je i Tito, tijekom čitanja Deklaracije privremene vlade DFJ preko Radio Beograda 9. ožujka 1945. 1945.,, naglasio da će se nacionalna područja koja su ostala izvan Jugoslavije priključiti zemlji matici, što je poprilično išlo u prilog Hrvatskoj. Istra je bila jedna od, ako ne i najvažniji dio Hrvatske koji se trebao priključiti HR, to jest oduzeti Italiji. Do konačnog priključenja Istre Jugoslaviji je došlo po odluci ZAVNOH-a 20. rujna 1943. kada je objavio priključenje Istre, Dalmacije, i ostatka primorja, Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tu odluku je 30. studenog 1943. potvrdio AVNOJ. Ove odluke nisu imale neku veću važnost, koliko su izražavale želju velikog dijela stanovništva. KPI (Komunistička partija Italije) je bila najvećim dijelom protiv toga, jer je smatrala nacionalno pitanje nevažnim, a i njeni pripadnici su uglavnom bili talijanske nacionalnosti, te su se njihova stajališta razlikovala od onih u Italiji, što je postalo jasno kada je KPI Istru prepustila KPH sredinom 1942. 9. lipnja 1945. u Beogradu je postignut dogovor između SAD i VB, te Jugoslavije o privremenoj podjeli graničnog područja Jugoslavije i Italije na dvije okupacijske zone: zonu A (Trst, Pula) koja je bila pod savezničkom vojnom upravom, i zonu B pod jugoslavenskom upravom. Razgraničenje je provedeno po Morganovoj liniji. Ove dvije zone su funkcionirale prem drugačijim zakonima i odlukama ovih dvaju zemalja. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu raspravljalo se o pitanju STT-a (Slobnodni teritorij Trsta) i podjeli Istre 28. rujna 1946., ugovor o miru je potpisan 10. veljače 1947., a ostvaren 15. rujna '47. Jugoslavija je dobila zonu B i dio zone A, a STT je imao dvije zone (ista podjela). Zatim, Londonskim sporazumom, 5. listopada 1954. , dogovorena je podjela STT-a: zona A pripala je Italiji, a zona B Jugoslaviji, s manjim dijelom zone A. Takvo stanje bilo je trajno, sve do Osimskih sporazu sporazuma ma 10. studenog 1945. 1945., kada je takva podjela i potvrđena. Već u tom ranom periodu započinje Titovo neslaganje s Vatikanom, jer ga je Tito smatrao podložnim Talijanima, i iz tog razloga nesklonim Jugoslaviji. 1952. proziva Vatikan, katoličku crkvu u SAD-u i drugdje da podržavaju talijansku nacionalnu politiku. Iz ovoga je proizašao sukob katoličke crkve u HR s komunistima.

Granica s Mađarskom Granica s Mađarskom je bila jedina koja je ostala ista nakon '45. kao što je bila prije '41. Utvrđena je djelomično nakon I. svjetskog rata 1920. u Trianonu, a Mađari su ponovno

2 priključili Prekomurje i Međimurje 16. prosinca 1941. Granice su nadalje mijenjane prema etničkom sastavu i povijesnom pravu, te su ustanovljene u Međimurju, Prekodravlju i Baranji.

Granice između jugoslavenskih republika Utvrđene su na temelju povijesnog (u BiH) i etničkog načela (u ostalim republikama). Zanimljivo je kako su dalmatinski komunisti željeli Dalmaciju kao posebnu autonomnu jedinicu, što je odbijeno. Granice u Jugoslaviji su postojale, ali bile su neobilježene jer se Jugoslavija smatrala dobrovoljnim udruženjem federalnih jedinica u saveznu državu. Svi savezni ustavi (1945., Ustavni zakon iz '53., Ustavi iz 1963. i '74.) su se doticali granične problematike. Osnova određivanju granica bila je rasprava u Predsjedništvu AVNOJ-a 24. veljače 1945. 1945.,, kada je istaknuto da će Hrvatska obuhvatiti granice Savske banovine s 13 kotara Primorske banovine i Dubrovačkim kotarom iz Zetske banovine. BiH je bila u granicama određenim Berlinskim ugovorom, Srbija u granicama prije Balkanskog rata sa kotarima uzetim od Bugarske, a CG isto u granicama prije Balkanskog rata sa Beranskim i Kotorskim kotarom, Plavom i Gusinjem. 15. svibnja 1946. savezna vlada uputila je svim republičkim vladama poziv za razgraničenjem i prijedlozima za izmjenu granica s obrazloženjem. Hrvatsko-slovenska granica nikada nije bila do kraja definirana. Najproblematičnije je bilo razgraničenje HR sa Srbijom u Srijemu, gdje je granica bila većim dijelom novog podrijetla. Predsjednik posebne Komisije Predsjedništava AVNOJ-a za razgraničenje između Hrvatske i Vodjvodine bio je Milovan Đilas. Komisija je vukla granicu prema etničkom načelu, a temelj je bio Dunav. Granice sa Srbijom utvrđene su 26. lipnja 1947 1947.. Zakonom o administrativnoj-teritorijalnoj podjeli NRH, a sa Vojvodinom 3. rujan 1945. Zakonom o ustanavljanju i ustrojstvu Autonomne pokrajine Vojvodine. Nezadovoljstvo granicama izražavali su hrvatski komunisti i HSS-ovci. Hrvatska granica s BiH ima najvećim dijelom povijesni temelj. Tada je uspostavljen izlaz BiH na more preko Kleka i Neuma. Granice Hrvatske definirane su 1956. KUL KULTURNA TURNA REVOLUCIJ REVOLUCIJA: A: PROGONI I ZABRANE Winston Churchill u Potsdamu je izjavio da u Jugoslaviji vlada KP s policijskim terorom i strogo nadziranim tiskom kao u nekoj fašističkoj zemlji. Mnogi su zbog svojih političkih uvjerenja izbacivani iz kuća i domova, nametali su im se nepravedni porezi, ukidale potrošačke kartice i dozvole boravka, te slični pritisci, kako NF, tako i državnih tijela. O svemu ovome, pa i o uklanjanju protivnika partizana, konfiskacijama imanaj bez zakonskog temelja, proganjanju crkve, podržavljenju industrije, Zapad je bio dobro obaviješten. KPJ je negirala višestranačje, građanske slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i tradicionalne vrijednosti. Umjesto pravnog načela trodiobe vlasti, uvedeno je načelo jedinstva vlasti na čelu s KP. Predsjedništvo AVNOJ-a 3. veljače 1945. poništilo je sve pravne propise koji su objavljeni u vrijeme okupacije, ali i one propise koji su bili na snazi prije 6. travnja 1941., a koji su bili suprotni stečevianma komunista. Kako bi se vlast obračunala s neprijateljima, proglasila je 10. srpnja 1945. Zakon o vrstama kazni: od najblažih do smrtne presude. Obračun je i zbog ratnih događaja poprimao masovne razmjere, a progoni neistomišljenika uobičajena stvar. Sve se ovo poduzimalo protiv „bande“ i „klasnog neprijatelja“. Tisak je bio pod cenzurom, a samo je 27 novinara imalo dopuštenje za pisanje. Partizani su streljali 38 novinara, a čak 129 ih je pobjeglo u inozemstvo. Sve ovo se poduzimalo zbog nastojanja na jačanju komunističke propagande. I pisci su došli na udar komunističkog režima, pa je tako Zdenko Štambuk (član Ozne) organizirao suđenje hrvatskim književnicima (Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Tin Ujević, Branimir Wiesner Livadić). Izraz radikalnog obračuna s neprijateljem bilo je Uklanjanje vojničkih groblja okupatora, naredba koju je dao Vicko

3 Krstulović 6. srpnja 1945. Uklanjala su se groblja i nadgrobni spomenici vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske, te ustaša, a izuzeti su grobovi domobrana. Prvi Zakon o štampi izdan je 24 24.. kolovoza 1945. 1945.,, te je po njemu tisak bio „slobodan“ – bile su zabranjene publikacije koje šire nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, pozivaju na pobunu, vrijeaju prijateljske zemlje, ugrožavaju državne interese i slično. Izdavači i pisci nisu smjeli biti suradnici okupatora, a a tiskare su publikacije morale dostaviti javnom tužiocu koji je mogao izreći privremenu zabranu. 8. trav travnja nja 1947 1947.. izdan je Zakon o izdavanju i raspačavanju omladinske i dječje književnosti i štampe koji je zahtijevao odobrenje ministarstva pojedinih republika za tiskanje takve književnosti. U tom razdoblju ukinut je i Obzor. Ponegdje su izlazila lokalna vjerska glasila. Naredba o zabrani ustaške i fašističke literature objavljena je 10. kolovoza 1945. te je izdan popis zabranjenih knjiga koje su se morale uništiti po konfiskaciji komisije koja je pregledavala literaturu. Jedna od prvih zabranjenih knjiga bila je ona Đorđa Miliše, U mučilištu – paklu Jasenovca. Čak se počela provoditi i kontrola izdavanja papira kako bi se onemogućile sve nepodobne tiskovine. Početkom 1946. podržavljena je većina tiskara u Hrvatskoj. Mediji su u komunizmu imali zadaću mobilizacije javnosti za potporu vlasti. Njima je komunistička vlast oblikovala novu javnost. Djelovala je preko partijskih agitacijsko-propagandnih odjeljenja (agitprop sustav). U HR je u takvom sustavu djelovalo više od 100 ljudi, uglavnom profesionalaca. Na državnoj razini „agitpropovsku“ funckiju je vršio Ured za informacije Vlade NRH. Ured je novinarima davao do znanja o čemu mogu pisatit, a o čemu ne. Agitprop je pokrivao sva polja kulturne djelatnosti, ali i znanosti. Tako je na neki način profesoru Ferdu Čulinoviću, koji je dobio zadaću da napiše povijest partizanskog pokreta za visokoškolske ustanove, u knjizi Historija narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, bio koautorom. U literaturu je općenito uveden socijalistički realizam sa svojom socijalnom i prosvjetiteljskom ulogom – umjetnost je služila revolucionarnom preobražaju društva. Najviše su se objavljivali ruski autori i domaći klasici. Važno je bilo ocrniti staro društvo, a mobilizirati ljude za rad na izgradnji novog društva. Međutim, mnogi primjeri su pokazivali da se model socijalističkog realizma nije do kraja poštovao: Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Petar Šegedin, Vesna Parun. Vladimir Bakarić je reagirao na sjednici CK KPH 5. lipnja 1947 1947.. kada je nazvao pisanje časopisa Republika „Pečatom bez Krleže“, te zahtijevao da se udari na „krležijance“ i „trockiste“. Miroslav Krleža postepeno nakon rata počinje izbijati u prvi plan. Čak je bio postavljen za ravnatelj Jugoslavenskog leksikografskog zavoda 1950., te postaje najveći autoritet u književnosti i kulturnom životu uopće. No, do takva razvoja je trebalo nekoliko godina. Cjelokupna duhovna sfera bila je utemeljena na nametanju marksističke ideologije i veličanju politike novog režima. Sve je podređeno partiji i njeni interesima. Favorizirali su se kultura i naslijeđe socijalističkog pokreta, prešućivali ili oštro kritizirali ideološki protivnici i djela. Bilo je nepoželjno sve pto nije imalo socijalno obojen sadržaj i što nije bilo politički aktualno. „Partijnost“ je bila najveći kriterij za objavljivanje umjetničkih i drugih djela. Bliskost komunističkim državama istoka pokazivala se u načinu na koji se veličalo sve u tim zemljama, a isticale negativnosti u zemljama Zapada. Veliku ulogu imao je i film, posebice sovjetski filmovi koji su bili pod strogim partijskim nadzorom. Oni su imali ogroman promidžbeni utjecaj. Tako je bilo do sukoba s Informbiroom. U Zagrebu je osnovano i Društvo za kulturnu suradnju HR sa SSSRom. Također, skojevci su organizirali omladinske brigade koje su bile zadužene za skidanje natpisa s dućana i obrta koji su bili pisani korijenskim pravopisom, te su takve izloge i razbijali. Skojevci su se obračunavali sa svima koje su označili proustaški i klerikalno orijentirani, te su vršili ulično nasilje. Pitanje obrazovanja je bilo u potpunosti pod komunističkim nadzorom, te su 2. listopada 1945. zakonom zabranjene privatne škole. Prema učiteljima se postupalo ovisno o njihovom opredijeljenju u ratu.

4 PO POTIRANJE TIRANJE I PREVREDNOV PREVREDNOVANJE ANJE TRADICIJE Komunistička kulturna revolucija imala je prosvjetiteljsku ulogu kojom je nastojala stvoriti „zajedničko sjećanje“ i jedinstvenu interpretaciju prošlosti. Inzistirala je na samoidentifikaciji na stečevinama rata, a kasnije i na samoupravljanju. Potiranje tradicije komunisti su poticali kroz promidžbu, napadajući druge ideologije i religiju pod izlikom da je riječ o praznovjerju, zaostacima preživjelih mentaliteta i svjetonazoa pobijeđenih klasa, koji su kočničari napretka. Komunisti su po svojim vrijednostima protutradicijski usmjereni. Tradicija se prevrednovala i ideološki prerađivala prema doktrini KP-a i drugih civilizacijskih tekovina. Komunisti su načelno priznali razlike, ali su sve poduzeli ne bi li se one izbacile iz javnog života i zaboravile. Strogo se poštivala nacionalna forma, izražena kroz federativno uređenje, ali bez tradicionalnih sadržaja. Tako su poduzete i razne akcije za razaranje nacionalnih mitova, kao bana Josipa Jelačića i obitelji Zrinskih, a nasuprot njima su isticali Matiju Gupca. Jelačić je bio dodatno ocrnjen kao „neprijatelj radničke klase“, pa su njegov spomenik i ime maknuti sa središnjeg trga u Zagrebu 1947. Proučavala se slavenska sastavnica baštine, ali ne i hrvatska. Inzistiralo se na slavenstvu, ne na hrvatstvu. Stvarali su se novi rituali, najviše oko partizanskog pokreta, te se stvarao Titov kult ličnosti. Najveći sukob vlasti i tradicije izbio je u odnosu prema religiji. U tome je važna i uloga industrijalizacija koja je proizvela ateizaciju društva. Također se provodila i nasilna ateizacija preko ubojstava svećenika, neobnavljanjem crkava oštećenih u ratnim sukobima, sužavanjem vjeronauka i njegovim ukidanjem u školama, te izravnim negiranjem religioznih učenja u školama. U udžbenike su udvedeni protukršćanski sadržaji (Krist mitska ličnost, katoličko svećenstvo kao eksploatatori masa, vjera oružje u rukama klasnog neprijatelja. Komunistička vlast htjela je suziti religiju isključivo na njene prostore, te nadzirati svećenike i vjernike. Tako su se ukinuli vjerski praznici kao državni praznici, a tradiciji se i dalje pokušavalo dati novo tumačenje (sv. Nikola koji daje darove koje mu je dao Tito). Ljudi koju su i dalje svetkovali blagdane izloženi su brojnim progonima, uklanjani sa svojih radnih mjesta, te je KP išla toliko daleko da je zabranila isporuku jelki na Božić, već su mogle biti poslane tek dan kasnije. 22. prosinca 1948 1948., nakon kulminacije u odnosu KP prema blagdanima, ukinut je Božić kao službeni praznik, a 10. prosinca 1951. Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NRH ukinuo je sve vjerske praznike i blagdane s popisa školskih praznika. Uvedeni su neki novi praznici, kao Dan žena, Dan rada, dani oslobođenja pojedinih gradova, Titova štafeta, Dan borca, Dan Republike, dani ustanka pojedinih republika. Nove ceremonije su trebale smanjiti razlike u društvu i doprinijeti osjećaju jedinstva. Ovi praznici su trebali biti zajednički za sve stanovništvo. Zbog potiranja običaja, ni etnolozi se nisu smjeli baviti nacionalnim i vjerskim obilježjima hrvatske tradicijske kulture i folklora, etnicitetom i mentalitetom. Vjerski praznici su se popunjavali novim sadržajima, a Tito je uzdizan do božanstva. No, i novi praznici su prolazili kroz političke promjene, pa je tako Djed Mraz obiljžen kao boljševičko-klerikalno kopile po sukobu s Informbiroom. Uvrede crkve i vjerskih osjećaja umjetničkim djelima u HR nisu bile česte, pogotovo na državnoj razini, iako je film Bakonja fra Brne iz 1951. doživljen upravo tako. Pisac knjige po kojoj je nastao film bio je Srbin Simo Matavulj. Franjevci su po početku snimanja filma počeli prosvjedovati, te je čak i Tito popustio. Film je snimljen 1952., neka vjerska glasila su mu dala negativnu kritiku, nakon čega su optužena za nacionalnu netrpeljivost i protusrpstvo. 1955. dramska predstava Glorija Ranka Marinkovića izazvala je slične reakcije. U tr travnju avnju 1945. uveden je obavezan građanski brak Zakonom o braku, a crkvena vjenčanja svedena su na privatnu sferu. U novoj državi, hrvatsko se nazivlje svelo samo na državne institucije, i to kao političko-zemljopisni pojam, te isto tako i srpsko. Tako je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti postala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Ulicama gradova počela su se mijenjati imena prema najzaslužnijim

5 revolucionarima ili partizanskim jedinicama. Tako je u Zg Kazališni trg preimenova u Trg maršala Tita, a Ulica Adolfa Mošinskog u Ulicu Vladimira Nazora. I brojni gradovi su mijenjali imena, ili dopunjavali nazive, npr. Titova Korenica. Ploče su nazvane Kardeljevo. Do veće akcije u promjeni imena dolazi kod onih naselja koja su imala pridjev sveti. I tvornice i zadruge su se nazivale prema državnim i partijskim dužnosnicima. Vlast su posebno zabrinjavali mladi, koji su dolazili pod utjecaje zapadne kulture putem glazbe i filma. Tako su se često zabranjivala i nepolitička djela, npr. Album plesnih melodija za 1947. U školama su bili zabranjeni plesnjaci, a i sviranje jazza je nailazilo na negativne reakcije. Na skupovima USAOH-a tukli su one koji su imali dužu kosu ili uske hlače, pa su tako i u stavu prema modi komunisti prepoznavali politčko opredijeljenje, te je sve zapadnjačko bilo osuđivano. Takvoj politici općeg odbacivanja umjetničkog stvaranja namijenjena zabavi i izjednačavanja nekih umjetnosti s neprihvatljivom dekandencijom usprotivio se Kardelj 1954. (sto posto je sluša neko sranje). Naglasio je kako se komunisti ne trebaju boriti protiv svih umjetničkih usmjerenja, nego protiv onih koji provlače „protusocijalstičke težnje“. Novine su donosile vijesti o novim radnim pobjedama svakodnevno, te se obavještavalo o svim mjestima gdje se propagandirao marksistički duh. Nova vlast obećavala je bolji život, ali nije rušila temeljne vrijednosti patrijarhalnog društva (kolektivizam, egalitarizam i autarkija). Inzistiranje na jednakosti je bila jedna od ideja revolucionarnog pokreta koja je lako prihvaćena. Jednakost žena, nasuprot tome, teže je prihvaćena u HR. Odbacivala su se i pravila ponašanja koja su bila posljedica društvenih razlika. Vlast je pokrenula borbu protiv „malograđanštine“. Oslovljavanje s drugarica i druže postalo je uobičajeno. Pod posebnim pritiskom bili su časnici JNA, čiji je privatni život bio pod nadzorom, te su čak morali tražiti službeno odobrenje za ženidbu jer se nadzirala i osoba i obitelj koju su htjeli oženiti. To je trajalo do 1965. SOCIJALNA REVOLUCIJA Stupovi nove Jugoslavije bili su partija, vojska i tajna policija koja je u ratu služila protiv okupatora i drugih protivnika, a nakon pobjede bila jamac provođenja revolucionarnih mjera. U Jugoslaviji je ostvarivanje komunističkih ideja bilo brzo i žestoko, te je proces podržavljenja privatnog vlasništva u YU bio najveći u srednjoj Europi. Brzina nacionalizacije i razvijanja socijalističkog sektora bila je brža nego svojedobno u SSSR-u. Tome je u prilog išlo što su već u Kraljevini YU veliki dijelovi gospodarstva bili u državnim rukama (željeznica, šume, pet najvećih banaka, industrija naoružanja, 11 rudnika ugljena), a sama YU je imala iza sebe potporu SSSR-a. Imovina se vlasnicima oduzimala pod izgovorom da su surađivali s okupatorom, što je bila i glavna kaznena mjera za neprijateljsko djelovanje - konfiskacija imovine. Nije bila važna stvarna krivnja, nego politički i gospodarski cilj KPJ. Također, neposredni cilj privatizacije i oduzimanja imovine bio je i da se lakše vlada gospodarski ovisnim ljudima. Ovakve osude zbog izdaje su prikrivale revolucionarne postupke, što je bilo nužno zbog međunarodnih obzira. Zaplijene su u odnosu na kasniju privatizaciju bile ekonomski isplativije, jer vlasti nisu morale plaćati nadoknadu za oduzeto, kao za nacionalizirano, a vlasnici su usto onemogućeni u političkom djelovanju. Otvorena nacionalizacija bi pogoršala odnose sa saveznicima, a i sama YU je u izjavama Vrhovnog štaba NOV i POJ i AVNOJ-a i u Deklaraciji Privremene vlade DFJ rekla kako će se podržati privatna inicijativa. Čak ni Ustav iz '46. nije ukidao privatno vlasništvo, već ga ograničio odredbom da se ono ne smije koristiti na štetu zajednice. U prilog konfiskaciji imovine išli su i brojni zakoni, kao što je Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije, Osnovni zakon o ekspropriaciji, Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrij...