Srednjovjekovno plemstvo; kasni srednji vijek-historiografija nakon \'45. ; seminar (ništa pametno) PDF

Preview

Summary

Ovo je samo da bi dobio korištenje stranice, ne vjerujem da može ikome pametno pomoć....

Description

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU ODSJEK ZA POVIJEST

Plemstvo kasnog srednjeg vijeka na prostoru Hrvatske u historiografiji nakon 1945. godine

Kolegij: Srednjovjekovno plemstvo Nositelj kolegija: red. prof. dr. sc.Borislav Grgin Student: Tibor Vladović Akademska godina: 2020./2021

Uvod Kasni srednji vijek je bio dosta turbulentno vrijem na prostoru Hrvatske, i to primarno iz pogleda tradicije Hrvatske historiografije zbog dolaska Osmanlija na našu scenu. U pogledu mnogih to je dovelo do mnogih promjena koja su obilježila sljedeća stoljeća, te dovela do osiromašenja prostora koji su se našli pod prodorom osvajanja i čestih borbi na granicama. Takvo teško stanje je imalo i svojih utjecaja na vodeći stalež, plemstvo. Tradicionalno se vjeruje kako je historiografija s ovih prostora nakon 1945. godine na plemstvo iz razdoblja kasnog srednjeg vijeka primarno gledala iz socijalističke ideološke prizme koja se nametala s državnog vrha. Vjeruje se da su gledali kako će prikazati seljake/kmetove i feudalce u konstantnoj klasnoj borbi, u kojoj feudalci nepravedno tlače i eksploatiraju svoje podanike. Takav prikaz trebao povezati feudalce s kapitalizmom kakav je viđen u ideologiji tadašnje vlasti i time je trebao uvjeriti ljude da se ne poistovjećuju s tim slojem iz svoje povijesti. Dali je takva situacija stvarno i bila u djelima historiografije tog doba, ovaj rad će proučiti neka historiografska djela nastala u tom vremenu na temu kasnog srednjeg vijeka: Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu Mihe Barade, članke “Izumiranje i nestanak Hrvatskog plemstva u okolici Zadra” i “Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji iza 1409. godine” Stjepana Antoljaka, Historija naroda Jugoslavije. Sv. 1., te Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku Nade Klaić.

Miho Barada; Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu (1952.) Iako se Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu odnosi na ranije povijesno razdoblje, Barada tijekom analize zakona daje i uvid u stanje kako je bilo u kasnijim vremenima u srednjem vijeku. Iz njegovih prikaza kontinuiteta različitih elemenata unutar zakonske (a i društvene) normative, možemo ujedno iščitati kakav je pogled Barada imao na stanje u kojem se plemstvo nalazio i kroz koje je faze prolazio u kasnom srednjem vijeku na prostoru Vinodola. Iz pisma podbana Mihajla Živkovića iz 1459. godine, Barada predstavlja kako su Hrvatski plemići dolazili i nasljeđivali do svojih posjeda i titula. Prvi način/termin je possessiones hereditarie; plemensko-rodovska dobra, koje nasljeđuje najstariji muški predstavnik obitelji u cijelosti i predstavljao je plemenštinu, dva preostala modusa su emticie i acquisite, koji su se morali dijeliti podjednako na nasljednike onoga pod čijem su vremenom došli u vlasništvo. Emticie su bili kupljeni posjedi/dobra, a acquisite darovani.

Barada dalje dijeli plemenitaška dobra dijeli i na vrijeme na koji su dobiveni, ne samo način. Po vremenu stjecanja prva stavka je ona naslijeđenih posjeda koji se dalje dijele na hereditaria koja označavaju dobra bez plemsko-rodovskog podrijetla i patrimonialia koja označava sve kupljene i dobivene posjede/dobra koja je dobio neki od prethodnika obitelji. Takva dobra se nisu mogla otuđiti ili svojevoljno oporučiti. Osim naslijeđenih posjeda postojali su nenaslijeđeni posjedi po ključu vremena stjecanja. Oni su se odnosili na dobra koja su dobivena/kupljena za života pojedinca i on je njima mogao raspolagati kako je htio; ona sama su se pretvarala u patrimonialia po smrti nasljednika kupca/dobivatelja. Daljnji uvid u stanje kasnog srednjeg vijeka je dan u iznesenim člancima Poljičkog statuta 1440. godine, koji u svom tekstu daje podjelu među plemenitim ljudima u kontekstu kada su se uzdigli u plemstvo. Starosjedioce predstavljaju didići, dok su vlastela predstavnici novonastalih (i pridošlih) plemića koji su dobili zemljišta darovnicama/donacijama. Barada navodi članak u kojem se prikazuje podjela kako bi ukazao kako su pravila vezana uz nasljeđivanja zemlje bila jednaka za obje strane, te iz toga iščitava da je vjerojatno takva situacija bila i za ostale prostore Hrvatske. Barada u daljnjoj obradi daje navod da se feudalac na prostoru Vinodola predstavlja kao „... ne samo glavni, nego i vrhovni gospodar svega,“ prikazuje kako je zakonska, društvena i ekonomska regulativa čvrsto ovisila o prohtjevima feudalca na terenu i trenu. Sam položaj seljaka prikazuje kao izrazito težak, te čak vuče zaključak iz tekstova članaka zakona da su kmetovi nastali iz robova koji su tu bili iz starijih vremena. Još su postojala dva bloka društva koji su se nalazili na području Vinodola, a to su bili svećenici i “plemeniti ljudi”. Svećenici su na području Vinodola bila bolja društvena sfera od kmetova, al još uvijek pod upravom feudalca, dok su “plemenit” Vinodola najvjerojatnije bili slobodno stanovništvo s tih prostora, koji imaju neku svoju zemlju, te su tako neovisniji o plemiću.

Historija naroda Jugoslavije (1953.) Iz Historije naroda Jugoslavije prvo ću postaviti njihov prikaz situacije u kasnom srednjem vijeku u Dubrovniku, onda na ostalim teritorijima Hrvatske. Na prostoru Dubrovačke republike u to doba je postojala podjela na vlastelu, građane i seljake. Vlastela je prikazana kao mali dio stanovništva koji kontrolira sve u pogledu financija, privrede i politike na području Republike, dok su građani bili primarno obrtnici, manji trgovci i obični radnici u gradu, koji su se međusobno počeli dijeliti na one imućnije i one koji to nisu bili. Imućniji su po svojoj vrijednosti postojali takmaci vlasteli, samo su im nedostajala politička prava koja su

imala vlastela. Ta skupina građana je osnovala bratovštinu sv. Antuna, koju su pretvorili u svoju korporaciju (otud naziv za njih antunini). Oni nisu uspijevali u svojim naumima da dođu do vlastelinskih prava, te je čak bilo slabijih pobuna i urota. Seljaci Dubrovačke republike su kako je Republika postala veća i jača sve češće bili tjerani u kmetstvo, te je zbog toga često bilo dolazilo do neadekvatnog ponašanja vlastele nad njima, što je rezultiralo bunama, najveći broj njih na Konavlima. Za prostor

Hrvatske Historija navodi da tadašnji feudalizma bazira na

“donacionalnom sistemu” koji su uveli Arpadovići svojim dolaskom na vlast u Hrvatskoj. Ono što je obilježilo feudalizam kasnog srednjeg vijeka u Hrvatskoj je bilo to da su feudalci širili svoje feude na štetu slobodnih ljudi te ih tako tjerali u kmetstvo, a u kasnijim vremenima su to činili pod opravdanjem da će ih “zaštititi” od Osmanlija. Kmetovi pod feudalcem su imali svoje obveze obrade feudalčeve zemlje i podavanja iz svoje vlastite proizvodnje, te davanja darova za određene svetkovine ili specijalne prilike, premda će se dobar dio tih zahtjeva moći pokriti plaćanjem kako se bude obnavljala novčana privreda. Interesantna skupina unutar kmetova su bili kolonisti, novopridošli kmetovi koji su na feudalčevu zemlju dolazili mamljeni dobrim ponudama, koje su nerijetko bile mnogo različite i bolje od onih koje su imali stari kmetovi, što je dovodilo do netrpeljivosti na feudima između kmetova. Sami vlastelini su imali svoje vlastite dužnosti prema svom feudalcu i primarno vladaru, što osim financijskih i vojnih pomaganja je donosilo i dužnost ukonačivanja i davanja hrane (zalaz i zalužina). Tim pravom je vladar mogao doći do bilo kojeg svog podanika i mora je biti primljen i nahranjen, o trošku svog domaćina, što je u nekim slučajevima znalo dovesti plemiće u nepoželjan financijski položaj. Podjela unutar Hrvatskih plemića se nalazila unutar toga tko je bio za kojim stolom; plemenitim, županijskim banskim, te kraljevskim. Funkcija za važnijim stolovima je ostavljena većim i jačim obiteljima i njihovim predstavnicima, dok su ostalima ostavljeni niže ovisno o njihovoj snazi, bogatstvu, a dobrim dijelom i starosti obitelji. Većinu vremena podavanja svih u feudalnoj hijerarhiji nije bio točno određen, te je shodno tome 1351. Ludovik postavio kakva će biti ujednačena davanja među staležima. Dodatni dokumenti kodifikacije davanja staleža unutar feudalnog društva se mogu naći u statutima različitih gradova, od kojih je statut Zagreba iskorišten kao najbolji primjer. Sami slobodni kraljevski gradovi su bili odvojeni od utjecaja posrednih vlastelina, nego su bili direktno pod protektoratom kralja, te su shodno tome njemu direktno plaćali i time dobivali specijalne privilegije, što pravne, što trgovačke prirode, koje su ih činile

primamljivim mjestima za život ljudi nižih slojeva. Postojanje slobodnih kraljevskih gradova je smetao velikom broju plemića, jer su u njima vidjeli konkurenciju i potencijalan neiskorišten izvor novih kmetova, što je dovodilo ove dvije skupine do sukoba. Specijalna skupina unutar feudalnog poretka na Hrvatskom prostoru su Vlasi koji su svojim privilegijama direktno bili pod vlasti kralja i time van kontrole lokalnih plemića, ali su među sobom imali određenu plemensku hijerarhiju koja će se kroz vrijeme razvijati u relativnu presliku feudalnog ustroja. Situacija u Dalmaciji je prikazana na primjeru “zatvaranja otoka” i Trogirskog statuta 1322. godine. “Zatvaranje otoka” se odnosi kako je patricijat otoka statutima počeo odvajati sebe od ostatka stanovništva i tako onemogućavao njihovo utjecanje na politiku, dok sam Statut dijeli građane Trogirskog područja na plemiće, koji drže vlast u gradu; pučane, slobodne građane grada, te robove, ne slobodne ljude.

Stjepan Antoljak; “Izumiranje i nestanak Hrvatskog plemstva u okolici Zadra” (1962.) i “Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji iza 1409. godine” (1977.) Prvo djelo Stjepana Antoljaka “Izumiranje i nestanak Hrvatskog plemstva u okolici Zadra” primarno služi kao pokazatelj promjena koje su utjecale na plemiće datog područja nakon dolaska Ludovika I. na vlast. U članku Antoljak nabraja različite plemićke obitelji s područja Zadra i prikazuje kako je većina njih kroz vrijeme izgubila na snazi do vremena kasnog srednjeg vijeka. Antoljakovo sljedeći članak “Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji iza 1409. godine” daje primjere iz samog Zadarskih statuta kakvo je bilo legalno stanje s feudalnim posjedima na području pod Zadarskom kontrolom. Prvi primjer je uzet iz Statuta 1305. godine, u čijim člancima je navedeno da ljudi kojima komuna daruje neko dobro/zemlju, on tu istu nema pravo niti darivati, niti prodavati, pa čak ni Crkvi, jedino što se s darom može je da ga se može ostaviti u nasljeđe. U vremenu 15. stoljeća ti ljudi će biti imenovani feudatarijima, te je njihova uloga u društvenom-ekonomskom poretku jedna koja je tema kojom se Antoljak bavi. Antuljak unutar rada daje primjere kako su feudatari bili predstavljeni u izvorima kasnog srednjeg vijeka kako bi što bolje mogao opisati raspravu koje se vodila o njihovom realnom staležu, te kako je on došao do svog zaključka. U radu navodi da su feudatoriji bili viđeni i imenovani od raznih izvora i historiografa kao uvjetovanici, lenari, gradokmetovi

(jobagiones castri), vrsta vojnika koji su ujedno bili i kmetovi, te čak feudalci drugog reda. Antoljak sam zaključuje kako njihovo realno stanje nije moguće dokučiti, ali je siguran u tome da oni ni pod razno nisu bili nikakva vrsta kmetova. Antoljak ujedno tako daje opis kakav je bio doticaj institucije zadarskog kneza s feudatarijima u tom vremenu. Zadarski knez je imao prava i ovlasti infeudacije i investiture unutar feudalnih posjeda zadarskog, vranskog i novigradskog distrikta, te je ujedno bio sudac kojem su se feudatoriji obraćali.

Nada Klaić; Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.) Nada Klaić u Povijesti Hrvata u razvijenom srednjem vijeku navodi primjere gradske vlastele, koja se počela formirati u raznim većim gradovima na području Hrvatske, s velikim naglaskom na one iz obalnih područja koji pod utjecajem Italije i tradicije već imaju u nekim slučajevima gradske patricije, dok se u ostalim gradovima počinju predstavljati kao vođe gradova. Klaić isto tako navodi primjer kolonista koji se spominju u Historiji kao nositelja promjena, ne samo za kmetove, nego i plemiće koji mijenjaju svoju interakciju s kmetovima davajući kolonatima bolje uvjete, premda ne mijenjajući iste starim kmetovima na svojoj zemlji. Veliku važnost stavlja na promjene koje će doći većim korištenjem novca među ljudima u tom dobu, što će mijenjati interes feudalaca da od svojih podanika počnu dobivati novac, radije nego poljoprivredna davanja, kako bi plemići mogli brže i bolje (iz)koristiti taj gotov novac. Za područje Dalmacije navodi važnost širenja obalnih gradova u njihovoj gradnji njihovih varoši, koji kako vrijeme ide odvajaju starosjedioce (i time vlastelu grada) od novopridošlica i ostalih građana grada koji nisu imali jaču ekonomsku i društvenu prisutnost, od onih koji su uspjeli ostati unutar samih zidina gradova. Kroz vrijeme bit će zabilježene bune unutar tih varoši protiv patricijata koji se nalazio u samim centrima gradova. Nada Klaić daje svjetla i na malo plemstvo, koje se u većini slučajeva razdvaja od kmetova time što imaju prava na nošenje oružja, poput vitezova ili time da u svojoj upravi drže jedno selo (plemići jednoselci), s tim da je većina njih bila toliko osiromašena da ima navoda da su neki od njih “s jednom svinjom”. Kao primjer da je postojala borba/netrpeljivost između društvenih slojeva plemića i vlastele (primarno one gradske), Nada Klaić daje primjer pobuna koje su se događale na prostoru Zagrebačke biskupije. Do njih je dolazilo jer su se gradski plemići i ostali slobodni

stanovnicima grada i okolice (ne kmetovi) počeli opirati potrebi plaćanja crkvene desetine, te ta situacija dokazuje da je bilo i susretljivosti između društvenih sfera, bar na području Zagreba.

Zaključak Iz priloženih primjera vidljivo je kako je u početnim vremenima nakon rata pisanje historiografskih djela bilo velikim dijelom “crveno obojeno”, što se u djelu Mihe Barade vidi primarno u prikazivanju feudalaca kao izrazito okrutnih i nepravednih gospodara svojim kmetovima, te se taj prikaz nastavlja prikazivati unutar tekstova Historije naroda Jugoslavije, ali oba dijela pridaju veliku pažnju događajnoj povijesti vezanih uz plemiće, ne dajući previše uvida u njihov općenitiji život van političkog. Ipak, takav način pisanja u historiografiji je primarno vezan za sam početak nove države, te je kako se je sve više otvarala Zapadu, u historiografiju počinju ulaziti nove ideje vezane uz istraživanje plemstva iz drugih prizmi koje daju potpuniju sliku koja je bila realna na terenu u vremenu kasnog srednjeg vijeka. Najbolji pokazatelj te promjene je Nada Klaić, koja pokušava osvijetliti u potpunosti kakav je zapravo bio odnos između kmeta i vlastelina, ne naglašavajući samo dijelove u kojima se nalazi samovolja plemića, te izvodi koje je sve promjene donijela novčana privreda u živote tadašnjeg sveukupnog stanovništva. Pristup Stjepana Antoljaka je isto tako odvojen od prijašnjih stilova pisanja historiografije, i proučava kakva su bila stanja među samih feudalaca. Njegova istraživanja daju prikaz kako se je stanje samih plemića (iz Zadra) kroz vrijeme mijenjao i to za većinu obitelji na gore. Ujedno tako, kao i Nada Klaić, usmjerava pažnju na postojanje nižih i osiromašenih plemića, koji su nekim historiografskim krugovima bili smatrani kmetovima ili neka njihova podskupina, što ukazuje da pozicija plemića nije bila s njih sve jedna snage i moći, nego jedna u kojoj su uspjeli sačuvati samo svoju slobodu pod privilegijama, bez imalo ičega drugoga na svom imenu od toga.

Bibliografija Antoljak, Stjepan. Hrvati u prošlosti: izabrani radovi. Urednik Stijepo Obad. Split: Književni krug, 1992. Barada, Miho. Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu. Zagreb: JAZU, 1952. Historija naroda Jugoslavije. Sv. 1. Urednici Bogo Grafenauer, Dušan Perović, Jaroslav Šidak. Zagreb: Školska knjiga, 1953. Klaić, Nada. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1976....